Američki gubici u operaciji protiv Irana: šta zaista pokazuje izvještaj Pentagona
Prvi javno objavljeni izvještaj glavnog inspektora američkog Ministarstva odbrane o operaciji „Epic Fury“ otkriva da su Sjedinjene Američke Države u prvim mjesecima sukoba s Iranom pretrpjele znatno teže gubitke nego što je to javnosti ranije bilo poznato. Prema dokumentu dostavljenom Kongresu, do 30. juna 2026. godine uništene su ili oštećene desetine aviona, helikoptera i bespilotnih letjelica, a ukupna vrijednost izgubljene opreme procjenjuje se na oko 3,7 milijardi dolara.
Ipak, sam broj letjelica ne govori cijelu priču. Naslovi koji sugerišu da je Iran „desetkovao američku avijaciju“ zahtijevaju oprezno čitanje, jer Pentagonov izvještaj u isti zbir ubraja letjelice oborene neprijateljskom vatrom, one oštećene u nesrećama, slučajeve prijateljske vatre, kao i mašine koje su američke snage same uništile kako ne bi pale u ruke protivnika.
Drugim riječima, nije svaka izgubljena letjelica direktna posljedica iranskih projektila, ali to ne umanjuje činjenicu da je operacija postala izuzetno skupa i logistički naporna za američku vojsku.
Više od pedeset letjelica izvan upotrebe
Prema podacima iz izvještaja i informacijama koje su objavljivali američki vojni mediji, među izgubljenim i oštećenim letjelicama nalaze se četiri lovca F-15E, jedan jurišni avion A-10, najmanje jedan F-35A, više helikoptera, kao i sedam aviona-cisterni KC-135. Kada se tome dodaju dodatne kategorije letjelica i dronova, dolazi se do ukupnog broja većeg od 50 uništenih ili oštećenih letjelica.
Najveći pojedinačni gubitak ipak predstavljaju bespilotne letjelice. Pentagon navodi da je izgubljeno ili uništeno čak 30 dronova MQ-9 Reaper, čija se vrijednost po komadu procjenjuje na oko 30 miliona dolara. Osim toga, izgubljen je i jedan veliki izviđački dron MQ-4C Triton.
U američkoj vojnoj doktrini ovakve platforme imaju ključnu ulogu u nadzoru, praćenju ciljeva i podršci udara, pa njihov gubitak ne znači samo finansijski udar, već i smanjenje operativne fleksibilnosti na terenu.
Važno je naglasiti da izraz „izgubljene letjelice“ ne znači automatski i potpuno uništene letjelice. Dio njih je oštećen i mogao bi biti vraćen u službu nakon remonta, dok za određene primjere javnost još uvijek nema potpune podatke o stepenu štete. To dodatno pokazuje koliko je teško precizno procijeniti posljedice modernog ratovanja, posebno kada su u pitanju višeslojni udari, brzo prebacivanje baza i hitne evakuacije vazduhoplovnih sredstava.
Ko je zaista oborio američke letjelice?
Jedan od najzanimljivijih dijelova izvještaja odnosi se na okolnosti pojedinačnih gubitaka. Tri američka F-15E nisu oborile iranske snage, nego kuvajtski lovci F/A-18 koji su ih greškom identificirali kao neprijateljske ciljeve. Posade su se uspjele katapultirati i preživjele, što pokazuje koliko u ratnim uslovima identifikacija ciljeva može biti pogrešna, čak i među savezničkim snagama.
Četvrti F-15E zaista je oboren početkom aprila iznad Irana, dok je jedan A-10 pogođen tokom operacije traganja i spašavanja. U istom periodu oštećen je i jedan F-35A, ali se letjelica ipak uspjela vratiti u bazu. Ovi slučajevi potvrđuju da je američko ratno zrakoplovstvo djelovalo u izuzetno složenom i opasnom okruženju, gdje se gubici nisu dešavali samo u neposrednim borbenim kontaktima, nego i tokom spasilačkih i logističkih misija.
Posebno težak udar pretrpjela je flota aviona-cisterni, bez kojih američka avijacija teško može održavati duže operacije na velikim udaljenostima. Jedan KC-135 srušio se iznad Iraka nakon sudara s drugim tankerom, pri čemu je poginulo šest američkih vojnika. Pentagon taj događaj vodi kao neborbeni gubitak.
Pet drugih KC-135 oštećeno je kada su iranski projektili i dronovi pogodili bazu Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji, što je dodatno oslabilo američku sposobnost dopune gorivom u vazduhu.
Udari na baze i logistiku kao ključni problem
Iranski napadi nisu se zadržali samo na pojedinačnim letjelicama. Prema izvještaju, pogođeni su ili oštećeni stotine objekata u američkim bazama širom Bliskog istoka, uključujući lokacije u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Kataru, Kuvajtu, Iraku, Jordanu, Omanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Takvi napadi imaju dugoročne posljedice jer ne uništavaju samo opremu, nego i remete rad piste, skladišta goriva, komunikacijskih centara i sistema za nadzor.
Napad na veliku pomorsku bazu u Bahreinu posebno je otežao američku logistiku. Dio snabdijevanja morao je biti preusmjeren prema udaljenom otoku Diego Garcia, zbog čega su neki transportni ciklusi produženi na dvije sedmice ili čak više. U savremenom ratu, gdje brzina dopreme municije, rezervnih dijelova i goriva odlučuje o tempu operacije, takva kašnjenja mogu imati jednako ozbiljan efekat kao i direktno uništenje letjelica.
Upravo je logistika, a ne samo broj oborenih aviona, ono što zabrinjava američke planere. Izvještaj govori o strateškim nedostacima u zalihama i uskim grlima u proizvodnji raketnih motora, eksploziva i pogonskog goriva. To znači da se Pentagon suočava s pitanjem kako održati tempo operacija kada industrija ne može dovoljno brzo nadoknaditi potrošenu municiju i sredstva protivzračne odbrane.
Finansijski trošak veći od samih gubitaka letjelica
Do kraja juna 2026. operacija je, prema izvještaju, koštala približno 33,4 milijarde dolara, pri čemu je oko 22,3 milijarde potrošeno na municiju. To pokazuje da je najveći finansijski teret zapravo u potrošnji raketa, bombi i drugih borbenih sredstava, a ne samo u izgubljenim letjelicama. U modernim sukobima visoke intenzivnosti, trošak se često mjeri brže potrošenim zalihama nego spektakularnim slikama uništene tehnike.
Za Washington je to posebno osjetljivo pitanje jer dugotrajni sukob na više frontova zahtijeva stalno dopunjavanje arsenala. Kada se potrošnja približi kapacitetima proizvodnje, pojavljuju se problemi koji nadilaze jednu operaciju i prelaze u šire pitanje spremnosti američkih oružanih snaga. U tom smislu, izvještaj Pentagona upozorava da se rat ne vodi samo na nebu iznad Irana, nego i u fabrikama, skladištima i lancima snabdijevanja širom SAD-a i savezničkih država.
Šta ovaj izvještaj zapravo znači za američku vojsku?
Iz svega navedenog jasno je da američko ratno zrakoplovstvo nije „uništeno“ niti je Iran preuzeo kontrolu nad nebom. Sjedinjene Države i dalje raspolažu s hiljadama vojnih letjelica i kapacitetima koji su neuporedivo veći od gubitaka pretrpljenih u ovoj operaciji. Međutim, izvještaj ruši sliku o ratu bez ozbiljne cijene za Washington i pokazuje da i najmoćnija vojska na svijetu može biti primorana na skupe, iscrpljujuće i logistički složene odgovore.
Iranski napadi nisu morali oboriti svaku letjelicu da bi proizveli strateški efekat. Dovoljno je bilo pogoditi baze, poremetiti dopunu gorivom, uništiti dronove i natjerati američku stranu da ubrzano troši zalihe. Upravo zato se može reći da Iran nije „desetkovao“ američku avijaciju u doslovnom smislu, ali jeste zadao jedan od najtežih udara američkim vojnim operacijama na Bliskom istoku u savremenom periodu.
Drugim riječima, pravi zaključak nije senzacionalistički, nego analitički: američke snage su pretrpjele ozbiljan udar koji je obuhvatio i letjelice, i infrastrukturu, i logistiku, i finansije. To je podsjetnik da se ratovi 21. stoljeća ne mjere samo po broju oborenih aviona, već i po sposobnosti države da nadoknadi gubitke, održi tempo djelovanja i izbjegne iscrpljivanje sopstvenih kapaciteta.
