U političkom pejzažu Bosne i Hercegovine, gdje su međuetnički odnosi stalno pod povećalom, izjave lidera manjih hrvatskih stranaka unose dodatnu tenziju i otvaraju pitanja o položaju Hrvata u zemlji, ali i o legitimnosti političkih struktura koje ih predstavljaju. Ivan Vukadin, predsjednik Hrvatskog nacionalnog pomaka, otvoreno govori o problemima unutar hrvatskog političkog korpusa, ali i o širim prijetnjama koje, kako on tvrdi, destabilizuju temeljne principe Dejtonskog mirovnog sporazuma.
U fokusu njegovih izjava nalazi se tvrdnja da Hrvati u BiH imaju dva najozbiljnija neprijatelja: srpski separatizam i bošnjački unitarizam. Ova poruka, iako već poznata iz sličnih političkih narativa, ovog puta dolazi kao nastavak sve oštrije retorike u vezi sa radom Hrvatskog narodnog sabora (HNS), tijela koje bi trebalo da bude krovna platforma za koordinaciju hrvatskih političkih interesa u BiH.
Četiri stranke – HDZ 1990, Hrvatski nacionalni pomak, Hrvatska seljačka stranka i Hrvatski demokratski savez – uputile su otvoreno pismo HNS-u, upozoravajući na zloupotrebu ove organizacije u političke svrhe i upozorile na to da se ona udaljava od svog osnovnog cilja. Prema njihovom mišljenju, HNS je prestao biti nadstranačko tijelo i postao instrument u rukama uskog političkog vrha, čime se dodatno narušava jedinstvo hrvatskog naroda u BiH.
U odgovoru na ove optužbe, Dragan Čović, predsjednik HNS-a i lider HDZ-a BiH, poručio je da je rad Sabora jasno definisan statutom i da svaka stranka koja ispunjava kriterije ima pravo učestvovati – ali i pravo da ne učestvuje. Ova izjava, iako formalno korektna, nije ublažila nezadovoljstvo unutar dijela hrvatskog političkog spektra, posebno kod onih koji traže promjene u načinu donošenja odluka.
Vukadin ističe da su nezadovoljstvo izrazili još u februaru, tokom održavanja Sabora, kada su imali i direktan razgovor sa Čovićem. Prema njegovim riječima, predstavnici pomenutih stranaka su iznijeli konkretne primjedbe, ali nisu naišli na razumijevanje ni spremnost za suštinske promjene. On dodaje da bi njihov povratak u HNS bio moguć samo uz promjenu načina odlučivanja, čime bi se osiguralo transparentnije i inkluzivnije upravljanje.
Ova situacija otvara i pitanje efekata bojkota HNS-a, s obzirom na to da se njime – paradoksalno – ostavlja još veći prostor za dominaciju jedne političke opcije, što dodatno urušava svrhu samog tijela. Vukadin podsjeća da je HNS nastao kao odgovor na krizu političkog predstavljanja Hrvata, naročito nakon izbora Željka Komšića, koji je izabran glasovima Bošnjaka. Taj događaj, koji je veliki dio Hrvata u BiH doživio kao nasilje nad političkom voljom, bio je ključan za formiranje HNS-a kao krovnog političkog tijela.
U razgovoru o sve složenijim političkim prilikama, Vukadin se osvrnuo i na izjave Čovića date u intervjuu za “Hrvatski tjednik”, gdje je lider HDZ-a BiH rekao da su reakcije Milorada Dodika razumljive s obzirom na situaciju u Federaciji BiH. Vukadin, međutim, ističe da se ne može opravdavati ni jedna strana koja djeluje protiv jedinstva države. Za njega su i Dodikovo zagovaranje secesije Republike Srpske, kao i težnje za centralizacijom koje dolaze od dijela bošnjačkih političkih snaga, jednako opasne i destruktivne.
On poručuje da nije moguće ukazivati isključivo na jednu prijetnju, već da je potrebno prepoznati da oba procesa – i separatizam i unitarizam – urušavaju političku ravnotežu u BiH. Po njegovim riječima, dejtonska struktura vlasti, koja je zasnovana na ravnopravnosti tri konstitutivna naroda, mora ostati osnova svakog političkog dogovora.
U zaključku, Ivan Vukadin šalje jasnu poruku – Hrvati u BiH moraju biti jedinstveni, ali to jedinstvo mora biti autentično, demokratski strukturirano i oslobođeno monopola jedne partije. HNS, kao najvažnija politička platforma Hrvata, mora se reformisati kako bi stvarno predstavljala sve, a ne služila samo uskom vrhu. On upozorava da ignoriranje ovih zahtjeva može dovesti do još većeg raslojavanja i pasivizacije političkog života, što bi na duže staze bilo pogubno za položaj Hrvata u BiH.
Vukadinova retorika, iako umjerena, ukazuje na dublje pukotine u hrvatskom političkom bloku u BiH. Dok se s jedne strane poziva na dijalog i promjene, s druge se upozorava na rastuće prijetnje koje dolaze iz šireg političkog okruženja, a koje, ako se ignorišu, mogu dodatno ugroziti krhki balans u zemlji.
