Kako mi je pomogao Halid Bešlić
Bilo je to davno… ali te dane pamtim kao da su jučer bili.
Život nije bio lagan — troje djece, mala plata, i stalna borba da se preživi iz mjeseca u mjesec. Radio sam koliko sam mogao, u firmi koja nije plaćala mnogo, ali bilo je to sve što sam imao.
I taman pred zimu, jednog hladnog dana, pozove me šef u kancelariju.
„Još danas radi, od sutra više ne trebaš dolaziti. Nema posla.“
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam izlazio iz fabrike. Kao da mi se cijeli svijet srušio.
Znao sam da me kod kuće čekaju djeca, i žena koja se trudi da sakrije brigu, ali ja sam znao — ništa nemamo. A sad ni posao. Ništa.
Krenem kući, pješice, jer nisam imao za prevoz.
Svratim u prodavnicu da kupim ono malo što smo mogli priuštiti — litar ulja, malo soli i pet kila brašna. Toliko mi je žena rekla da donesem.
Izlazim iz radnje, ruke mi se tresu, glava puna briga. Pješačim dalje, blatnjavim putem, dok mi se suze same skupljaju u očima.
U jednom trenutku, čujem auto kako se približava. Okrenem se, mahnem rukom — možda neko stane.
I stvarno, zaustavi se auto.
Sjednem unutra, sav prljav i iscrpljen. Vozač me pogleda i pita:
„Znaš li ti mene?“
Kažem: „Ne znam, gospodine.“
On se nasmija, onako toplo, kao da mi je poznat odnekud.
Upita me gdje idem, i ja mu polako ispričam sve — da sam ostao bez posla, da imam troje djece, da sam danas kupio samo ono malo brašna i soli.
Gleda me, klimne glavom, i bez riječi skrene pred veliki market.
Kaže: „Sačekaj me ovdje, brzo ću ja.“
Uđe unutra i nakon nekog vremena vraća se s punim kolicima. Stavlja sve to u gepek i kaže:
„Hajde, idemo da te odvezem kući.“
Kad smo stigli, kaže:
„Uzmi, sve ovo je tvoje.“
Otvorim gepek, a unutra hrane i potrepština — više nego što sam mogao zamisliti.
Tad više nisam mogao izdržati. Pukao sam.
Suze su same potekle, onako muški, tiho.
A onda on izvadi i nešto novca, pruži mi i kaže:
„Evo, da prebrodiš ovu zimu dok ne staneš na noge.“
Bio sam u šoku. Sve mi je djelovalo kao san.
Pitam ga drhtavim glasom:
„Reci mi, molim te, ko si ti? Da znam kome da zahvalim.“
On se nasmija, onako skromno, i reče:
„Ja sam Halid Bešlić, pjevač.“
Samo to.
Sjeo je u auto, mahnuo mi i otišao.
A ja sam stajao na kapiji, u snijegu koji je tek počeo da pada, gledao za njim i mislio:
„Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu.“
Tog dana nisam samo dobio hranu i novac.
Dobio sam nadu.
Dobio sam vjeru da se dobro vraća, i da još postoje ljudi koji pomažu iz srca, bez da traže išta zauzvrat.
Nikad mu to neću zaboraviti.
Zahvalan sam mu dok god dišem. ❤️
