Kome nije jasno ko je ovaj čovjek, neka pročita samo jedno od svjedočenja o jedinici našeg uvaženog reisu-l-uleme Huseina Kavazovića.
“Ušli smo u liniju gotovo puzeći, meci su fijukali na sve strane. Četnici su bili veoma blizu, a dva tenka pod obližnjom šumicom tukli su uporno po našoj liniji.
A onda su oni krenuli na sve ili ništa. Zasuli su nas granatama iz svih kalibara, nakon čega je krenula njihova pješadija s pojačanjem. Mislio sam da je to kraj, da je to taj posljednji dan. Bili smo brojčano izuzetno nadjačani. Iz mog puškomitraljeza se pušilo, cijev je bila gotovo usijana od ispucanih metaka. A onda dotrčavaju dva momka, zadihani. Dok pucaju preko grudobrana, ovaj mlađi se okrenu i reče: “Aferim, sokolovi, držite se, aferim. Evo naših iz ‘Hodža’, za koju sekundu, sad ćemo ih isprašit uz Allahovu pomoć, i to da zapamte.”
Nije ni završio, a s gornje linije prolomi se “Tekbir”, pa onda još jedan – jači. Momak do mene okrenu se pognuto i uzviknu: “Evo efendije Kavazovića, evo naših!” Za Kavazovićem se u tranšeju spuštalo tridesetak vojnika. Bili su blatnjavi od glave do pete, neki od njih u rudarskim čizmama. Ponovo uz grmljavinu cijevi odjeknu “Tekbir”, a onda “Allahu ekber”. Prolazeći između vojnika, Kavazović je vikao: “Ne dajte im ni metra, ni pedlja dušmanima! Držite se! Danas ovdje neće proći, ovdje ih čeka samo smrt, smrt i ništa drugo.”
Onda je nastala takva pucnjava kao da je umjesto pridošlih tridesetak pucalo njih tri hiljade. Momak iz “Hodža” udari me po ramenu nasmijan i poviknu: “Allahu ekberu kebira, vel hamdu lillahi kesira ve subhanallahi bukreten ve esila.” Tren poslije, doletjela je granata direktno u grudobran. Osjetio sam da me nešto odbacilo i udarilo po licu. Shvatih potom da me neko šamara, pitali su jesam li dobro. “Dobro sam, ali ne vidim na oči nikako”, rekoh. Umivali su me vodom iz tranšeje. Bilo je to zapravo blato koje mi je napunilo oči. “Ostani tu, ima nas dovoljno, sjedi dolje”, govorili su mi.”
Autor Amir Hasanović
