Bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ivo Komšić, nedavno je iznio kritike prema hrvatskom odvjetniku Anti Nobilu zbog njegove odluke da preuzme obranu Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republike Srpske, u postupku koji vodi Sud BiH. Ove kritike, koje je Komšić iznio u javnosti, izazvale su odgovor samog Nobila, koji je detaljno obrazložio svoje stavove u autorskom tekstu za “Autograf”. Njegova reakcija, kako tvrdi, bila je izazvana napadima na njegov profesionalizam i etičke smjernice koje bi, prema Komšiću, trebale upravljati radom odvjetnika.
Komšić je, naime, izrazio uvjerenje da preuzimanje obrane Milorada Dodika predstavlja moralni pad, te da je takav čin u suprotnosti s visokim standardima koje bi odvjetnici trebali slijediti. Međutim, Nobilo se nije složio s tim stavom, te je iznio niz argumenta koji se temelje na pravnoj etici i obavezama koje odvjetnici imaju prema svojim klijentima. Obrana svakog pojedinca od strane odvjetnika, bez obzira na njegove političke stavove ili prošlost, temeljna je vrijednost pravne države i izvorno je ugrađena u pravnu tradiciju, koja potiče još iz rimskog prava.
Nobilo je odgovorio Komšiću pitanjem o tome tko bi trebao biti “moralna policija” koja će odlučivati tko ima pravo na obranu, a tko ne. On ističe da je odvjetnikova obveza pružiti pravnu pomoć svakom pojedincu koji se obrati za pomoć, te da se profesionalna dužnost odvjetnika temelji na Ustavu, zakonima i Etičkom kodeksu odvjetničke struke. Nobilo navodi da je odvjetnička etika jasna u pogledu obveze da se preuzme obrana svakog klijenta, bez obzira na njegovu prošlost, vjeru, nacionalnost ili političko opredjeljenje. Niti jedan odvjetnik ne smije odbiti obranu u kaznenim predmetima, a uspješan ishod suđenja, bez obzira na njegove okolnosti, nije razlog za odustajanje od obrane.
Jedan od ključnih trenutaka u tekstu Nobila odnosi se na Komšićevu tvrdnju da je Dodik već “kriv”, prema optužnici. Nobilo naglašava da optužnica ne znači presudu, jer ona samo opisuje osnovanu sumnju na počinjenje kaznenog djela, dok presuda suda donosi konačnu odluku o krivici. U tom smislu, tvrdi da bi Komšić trebao shvatiti da pravo na obranu uključuje i pravo na žalbu i pravnu borbu, koja nije ograničena ni političkim stavovima niti javnim mišljenjem.
U tekstu se dalje dotiče Komšićeve primjedbe o tome da bi “moralni odvjetnik” trebao priznati poraz nakon presude i iznijeti argumente zbog kojih je izgubio spor. Nobilo smatra takav savjet genijalnim, jer odvjetnik prema zakonu ima pravo žaliti se na presudu, a također može koristiti i druge pravne mehanizme kao što su Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava.
Nobilo također komentira tvrdnje da su njegovi postupci motivirani isključivo financijskom koristi, što Komšić sugerira. On se brani, objašnjavajući da nije riječ o materijalnom interesu, već o velikoj pravnoj i političkoj važnosti slučaja, koji za njega predstavlja izazov u kontekstu pravne države i međunarodnih pravnih mehanizama.
U drugom dijelu svog odgovora, Nobilo se osvrće na ustanove BiH, a osobito na poziciju Visokog predstavnika, koja, prema njegovim riječima, nije definirana kao zakonodavna uloga. On naglašava da Visoki predstavnik ima samo funkciju koordinatora i posrednika, te da njegovi postupci, uključujući donošenje privremenih odluka, nisu utemeljeni u zakonodavnom okviru BiH. Prema njegovom mišljenju, prisutnost Visokog predstavnika u BiH negativno utječe na suverenitet države i razvoj demokracije, jer omogućava stranim entitetima da utječu na političke odluke unutar zemlje.
Nobilo također iznosi svoje stajalište o tome da Bosna i Hercegovina nije potpuno suverena država, jer njene ključne odluke često ovise o stranim predstavnicima, kao što je slučaj s Visokim predstavnikom. Politička manipulacija i intervencija izvana prema njegovom mišljenju dovode do stalnog političkog nesuglasja i nisku učinkovitost državnih institucija.
Za zaključak, Nobilo naglašava kako pravni procesi protiv političkih lidera, poput Milorada Dodika, nisu samo kazneni postupci, već imaju duboko političko i ustavno značenje, te smatra da je važno očuvati neovisnost pravosudnog sustava i osigurati da pravni postupci ne budu zloupotrijebljeni za političke ciljeve. On se protivi korištenju pravnog sustava za političke obračune, ističući da takve prakse mogu dugoročno štetiti pravnoj stabilnosti i suverenitetu zemlje.
U tom kontekstu, Nobilo poručuje da je osnovna bit ovog slučaja kontrola resursa i politička borba za utjecaj u BiH, osobito u pogledu prirodnih bogatstava koja pripadaju Republike Srpskoj, čije vlasništvo izaziva duboke političke podjele i međunarodne intervencije.
