Tragedija Minskog Polja: Priča o Mehmedu Hasanamidžiću
U Bosni i Hercegovini, minske nesreće nažalost nisu nepoznanica. Nedavna tragedija koja se desila u blizini Doboja, gdje je mladić Mehmed Hasanamidžić izgubio svoj život, ponovo je skrenula pažnju na ozbiljnost problema mina u našem društvu. Mehmed, koji je imao samo 19 godina, postao je žrtva nevidljivih opasnosti koje su ostale nakon rata. Ova nesreća nije samo još jedan tužan događaj, već i podsjećanje na to koliko je važno hitno i efikasno rješavanje problema deminiranja, koje se, čini se, odvija sporije nego što bi trebalo. Svake godine, bez obzira na napore, deseci nevinih ljudi izgube svoje živote ili zadobiju teške povrede zbog mina koje su ostale na terenu.
Majka poginulog mladića, Ferida Hasanamidžić, ističe kako je svakodnevno suočena s tugom i gubitkom. “Nema dana kada ne mislim na njega”, kaže Ferida, naglašavajući bol koju nosi. Pored novčane pomoći koja joj pristiže, dobila je i ponudu za izgradnju nove kuće. Ova podrška dolazi od humanista Mirze Mustafagića, košarkaša Džanana Muse, kao i drugih pojedinaca i organizacija, koji su se odlučili da pomognu Feridi u ovoj teškoj situaciji. Međutim, postavlja se pitanje – koliko je to zaista dovoljno? Da li bi se tragedija mogla spriječiti da su nadležni brže reagovali na opasnosti koje mine predstavljaju za stanovništvo? Mnogi se pitaju koliko je još života potrebno da bi se konačno ozbiljno pristupilo ovom problemu.
Stanje na terenu: Realnost života u Hodžićima
Hodžići, malo naselje u blizini Doboja, postalo je simbol borbe protiv mina. Od desetak stanovnika, polovina je izgubila život zbog mina. Ovo je zapanjujuća statistika koja govori o nemogućim uvjetima za život. Kako ističu mještani, oni koji ostaju suočavaju se s konstantnim strahom. Mehmedov amidža, Mehmedalija Hasanamidžić, naglašava kako se i dalje nalaze u opasnoj situaciji, gdje djeca svakodnevno prolaze pored minskih polja. Njegova priča nije samo o gubitku, već i o frustraciji zbog nebrige vlasti. “Moj nećak nije bio jedina žrtva, i sigurno neće biti ni posljednja ako se nešto ne preduzme”, ističe Mehmedalija, dodajući da su mine i dalje prisutne u njihovom svakodnevnom životu i da se situacija ne smije ignorisati.
Mehmedalija nas vodi do mjesta gdje je poginuo njegov nećak, ukazujući na to kako su zvanične informacije često u suprotnosti s onim što mještani znaju. “Mehmed nije poginuo u obilježenom minskom polju”, ističe on, pokazujući na oznake koje su neadekvatne i neodgovarajuće. “Ovdje je sve oko nas minirano, ali nema dovoljno oznaka da bi se to znalo.” Ova situacija izaziva dodatnu brigu među mještanima, koji se pitaju koliko je sigurno hodati po svom vlastitom dvorištu. Svaka nova informacija o minama može donijeti strah i tjeskobu, dok se njihova djeca igraju na istim mjestima gdje su se dogodile tragedije. Mještani su prisiljeni donositi teške odluke, često rizikujući svoje živote i živote svoje djece zbog nedostatka informacija i adekvatnih mjera zaštite.
Neophodnost deminiranja i odgovornost vlasti
Prema informacijama načelnika Odjeljenja civilne zaštite Grada Doboja, Jugoslava Stevanovića, situacija je alarmantna. “Trenutno je oko 1,7 posto teritorije Doboja pod minskim poljima ili sumnjivim površinama”, ističe on, naglašavajući hitnost situacije. Ukoliko se proces deminiranja nastavi ovim tempom, potrebno je još 40 godina da se očiste sve mine. Ova procjena je alarmantna i zahtijeva hitnu akciju svih relevantnih institucija kako bi se zaštitili životi građana. “Svaki dan bez deminiranja je novi rizik za našu djecu i naše porodice”, dodaje Stevanović, apelirajući na nadležne da preuzmu odgovornost i ubrzaju proces deminiranja.
U proteklih sedam godina, kako navode stručnjaci, gotovo ništa se nije promijenilo u strategiji deminiranja. Planovi koji su postavljeni do 2019. godine nisu ostvareni, a novi planovi do 2034. godine ne daju mnogo nade. Traganje za rješenjima ne smije biti odloženo. Svaki dan odlaganja može značiti novi život izgubljen od mina, dok se porodice suočavaju s gubitkom i tugom. U ovom kontekstu, neophodno je da se vlasti ozbiljno posvete ovom problemu i da pronađu sredstva za bržu i efikasniju akciju deminiranja. Na lokalnom, ali i na državnom nivou, potreban je zajednički pristup koji uključuje sve relevantne sektore – od nevladinih organizacija do međunarodnih donatora.
Tragedija Mehmeda Hasanamidžića nije samo priča o jednom mladom životu izgubljenom zbog mina, već i apel za promjenu. Njegova majka, Ferida, kao i ostali stanovnici Hodžića, zaslužuju sigurniji život bez straha od mina. Dok se ne riješi ovaj problem, Bosna i Hercegovina će se suočavati s posljedicama koje su daleko veće od samih mina. Ova situacija zahtijeva kolektivnu odgovornost i hitnu akciju kako bi se osiguralo da se slične tragedije ne ponove. Svaka izgubljena mladost je neprocjenjiv gubitak, a svaka tragedija poput one koja se desila Mehmedu Hasanamidžiću mora poslužiti kao snažan motivator za promjene koje će dugoročno osigurati sigurnost građana. Minsko polje više ne smije biti nevidljiva opasnost, već problem koji se konačno mora riješiti jednom zauvijek.
