U jednom od najpotresnijih snimaka iz jula 1995. godine, cijeli svijet je vidio Ramu Osmanovića koji je bio zarobljen, a sina Nermina zove praktično u smrt, u okupirane predjele srebreničkih šuma. Taj vrisk oca koji doziva svoje dijete u smrt ostao je kao najteži audio dokument genocida koji je potresao milione ljudi širom planete.
Ramo i Nermin, ali i hiljade drugih mladića i muškaraca ubijeni su, a snimka je ostala kao vječna opomena. Danas, uoči još jedne tužne godišnjice, Ramina supruga Saliha živi u istoj kući u selu iz kojeg su protjerani, u Dobraku u Srebrenici, selu uz samu obalu Drine.
Šta se dogodilo te kobne 1995. godine?
U avliji ispred kuće Rame i Salihe Osmanovića, gdje su živjeli sa sinovima Nerminom i Edinom, prije 26 godina sanjali su se veliki snovi. A, onda rat i juli 1995. godine, kada porodica Osmanović bježi prema bazi UN-a u Potočarima.
Na samom početku jula, petog, granata je ubila njenog sina Edina. Kako priča reporteru, rastali su se 11. jula…
“Ramo mi je rekao idi za narodom, šta ću. Nermin, moj sin, plakao je”, prisjeća se ova majka, a nedugo poslije, za svoj život danas, govori: “Ja imam sve, a nemam ništa.”
Zašto je ovaj vrisk najteži dokument genocida?
U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama. Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ…
Ključni trenutak koji je ušao u historiju:
• “Nermineee, hajde dolamo, ja sam dolamo” – vapaj oca • “Slobodno kod Srba, svi hajte” – laž koja je dovela u smrt • Četnici su rekli da im “neće ništa” – obmana koja je koštala života • Ramo nije znao da svog sina doziva u smrt
Nije znao Ramo da će ga ljudski ološ odvesti iznad iskopane jame, postrojiti i pucati u leđa. Istu će sudbinu doživjeti i njegov sin Nermin. Njegovo čedo.
Reakcije i trajna bol
Ovaj snimak je obišao cijeli svijet i postao je jednim od najjačih dokaza o sistematskom karakteru genocida u Srebrenici. Ramov vapaj nije bio samo poziv sinu – bio je vapaj cijelog jednog naroda koji je bio doveden na ivicu uništenja.
Međunarodna zajednica je ovaj snimak koristila kao ključni dokaz u sudskim procesima protiv ratnih zločinaca. Glas oca koji doziva dijete u smrt postao je simbolom najcrnjeg dana u historiji Bosne i Hercegovine.
Saliha Osmanović danas živi sa tim teretom:
- Izgubila je muža i sina u istom zločinu
- Svjedočila je u Hagu protiv Ratka Mladića
- Živi u istoj kući odakle su protjerani
- Nada se da će pravda stići počinitelje
Posljedice i značaj ovog svjedočanstva
Sina Nermina pronašli su u Nezuku. Ramu u Zelenom Jadru. Ukopani su u Memorijalnom centru u Potočarima, gdje danas počivaju sa hiljadama drugih žrtava genocida.
Ovaj snimak je važan jer:
• Dokumentuje sistematsku prirodu genocida • Pokazuje kako su žrtve dovođene u zamku lažnim obećanjima • Predstavlja nepobitni dokaz o tome šta se dogodilo • Čuva sjećanje na one koji više nisu među nama
Značaj za buduće generacije
Ramov vrisk “Nermine, slobodno kod Srba, svi hajte!” ostaje kao najteži audio dokument genocida koji se nikad ne smije zaboraviti. Ovaj snimak je:
- Korišten u sudskim procesima kao ključni dokaz
- Emitovan u dokumentarnim filmovima širom svijeta
- Citiran u historijskim knjigama o genocidu
- Učen u školama kao dio historije
Zaključak
Trideset godina kasnije, Saliha Osmanović živi i nada se da će pravda stići počinitelje. Njena kuća u Dobraku svjedoči o tome da se život nastavlja, ali da se bol nikad ne zaboravlja.
“Ja imam sve, a nemam ništa” – ove riječi Salihe Osmanović najbolje opisuju bol majke koja je izgubila sve što je voljela. Ramov vrisk ostaje kao vječna opomena da se ovakvi zločini nikad ne smiju ponoviti.
Genocid u Srebrenici nije samo historijski događaj – on je živa rana koja i dalje boli. A Ramov vapaj “Nermine, slobodno kod Srba, svi hajte!” ostat će zauvijek kao najteži dokument o tome kako je ljubav oca iskorištena za najgori zločin.
Jer ako mi, preživjeli, ne govorimo – tko će?
