Hranča je malo mjesto nedaleko od Bratunca, sa svega 25 kuća u kojima žive Bošnjaci. Amel i Melisa Ramić su roditelji četvoro djece i svakodnevno se trude da ih usmjere na pravi put.
Amel se vratio u Hranču 2005. godine iz Tuzle, gdje je ranije živio s roditeljima. Kaže da se osjećao pozvanim da se vrati u rodno mjesto. „Dobar je život, koliko radiš, toliko i imaš. Bavim se mehanikom, po struci sam električar, ponekad radim i instalacije u kućama. To je dovoljno da živiš normalan život. Od toga se mora i može živjeti“, priča Amel.
Njegova supruga Melisa, porijeklom iz Potočara, svakodnevno brine o djeci. „Meni za djecu ništa nije teško, djeca su sve. Teško je izvesti ih na pravi put, ali se nadamo da ćemo uspjeti. Sve je izazovno“, dodaje ona.
Amel se prisjeća teških trenutaka iz prošlosti: „Najteže mi je bilo kad smo živjeli u drvenoj kućici, imali smo problema s miševima. Mama i otac su umrli, bratu su odsječeni prsti. Otišli smo u azil u Francusku i Njemačku, ali smo se ipak vratili. Meni treba samo mir. Kad podignu tenzije, hoće rat, neće, ti odeš u Federaciju pa se vratiš. Kad odeš u Srebrenicu, sve je prazno, narod je otišao. Iako sam imao negativna iskustva, razmišljao gdje, šta i kako, ako me niko ne dira, ne planiram nikada otići odavde.“
Njihova priča odražava borbu i nadu jedne porodice u malom mjestu koje čuva svoj identitet i tradiciju uprkos izazovima prenosi hayat
