Jedan od najupečatljivijih i najpotresnijih simbola genocida u Srebrenici jeste snimak iz jula 1995. godine u kojem se vidi Ramo Osmanović, zarobljen i u bezizlaznoj situaciji, kako poziva svog sina Nermina iz šume – poziv koji je, nažalost, značio poziv u smrt. Taj video, uhvaćen kamerom snaga koje su tada okupirale srebreničko područje, obišao je svijet i ostao zapamćen kao simbol izdaje, očaja i okrutnosti genocida.
Snimak prikazuje izmučenog Ramu, pod prisilom, kako doziva sina, vjerovatno u nadi da će ga tako spasiti, ili možda u zabludi da će mu biti pošteđen život. No, ni Ramo, ni njegov sin Nermin, nisu preživjeli. Oba su ubijena, kao i hiljade drugih muškaraca i dječaka koje su snage Vojske Republike Srpske sistematski pogubile nakon pada zaštićene zone Srebrenica u julu 1995. godine.
Snimak koji je zauvijek ostao kao opomena
Taj trenutak, uhvaćen kamerom i dokumentovan, ne nosi samo bol jedne porodice – on predstavlja sve ono što je Srebrenica izgubila: živote, porodice, djetinjstva, očeve, sinove, budućnost.
-
Ramo Osmanović, očajnički doziva svoje dijete ne znajući da ga šalje u smrt.
-
Nermin Osmanović, jedan od mnogih maloljetnika koji su stradali iako su po svim međunarodnim zakonima trebali biti zaštićeni.
-
Snimak, koji je kasnije korišten kao dokaz na suđenjima za ratne zločine, svjedoči o svireposti zločina i brutalnosti organizovane egzekucije.
Saliha Osmanović – majka i supruga koja čeka pravdu
Danas, Saliha Osmanović, Ramina supruga i Nerminova majka, živi u njihovoj kući u selu Dobrak kraj Drine, iz koje je protjerana tokom rata, a u koju se nakon svega vratila – da čeka, da pamti i da svjedoči.
Njena svakodnevnica nije ni tiha ni mirna, iako selo izgleda spokojno. Zidovi njene kuće pamte šapat djeteta, smijeh muža, korake koji se nikada nisu vratili. Ipak, Saliha, kao mnoge majke Srebrenice, odlučila je da ostane – ne zbog prošlosti, već zbog istine.
“Živim ovdje i čekam pravdu. Nada me drži. Ništa više.” – riječi su koje često izgovara.
Uprkos svemu što je preživjela, nije dopustila da je mržnja preplavi. Odbacila je osvetu i odlučila živjeti dostojanstveno, noseći breme istine i sjećanja.
Pravda koja kasni, ali ne smije izostati
Snimak Rame Osmanovića korišten je kao ključni dokaz u više predmeta pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima u BiH. Ipak, kao što to često biva s pravdom, ona dolazi sporo. Počinitelji, organizatori i izvršioci genocida, iako su mnogi osuđeni, još uvijek u mnogim slučajevima nisu odgovarali za pojedinačne zločine, uključujući i one nad Ramom i Nerminom.
Saliha ne traži ništa izvanredno – samo istinu, priznanje i pravdu. Kao i hiljade drugih žena koje su izgubile sve, njezina najveća borba je da ime njenog djeteta ne bude zaboravljeno, da smrt njenog muža ne ostane bez odgovornosti, i da sljedeće generacije nauče šta se desilo prenosi zadaraski.slobodnadalmacija
