U Mostaru se već duže vrijeme vodi spor oko izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) na zemljištu koje pripada vakufskom dobru, konkretno u Lakišića haremu. Ovo pitanje izaziva duboke političke i društvene tenzije, a sve se dodatno zaoštrilo nakon što je Safet Oručević, nekadašnji gradonačelnik Mostara, javno istupio sa optužbama i dokumentacijom koja osporava legalnost izgradnje ovog objekta.
Prema njegovim tvrdnjama, izgradnja HNK se odvija na zemljištu koje nikada nije pripadalo Gradu Mostaru, sve do trenutka kada je administrativno preknjiženo na gradsko vlasništvo, što smatra nezakonitim. Oručević se poziva i na stavove Ureda visokog predstavnika (OHR), koji je, prema njegovim riječima, odmah nakon rata jasno odredio šta se može graditi na tom području, izričito ukazujući da takve intervencije nisu dopuštene bez jasne pravne osnove.
Kroz svoje izlaganje u emisiji “Istraga sedmice”, Oručević je prikazao niz dokumenata koji, kako navodi, potvrđuju da je izgradnja HNK-a nelegalna. Posebno naglašava da po službenim dokumentima HNK ne postoji kao pravni subjekt, već da gradnju vrše kompanije koristeći nezakonite dozvole. Njegove tvrdnje o nesavjesnom ponašanju lokalnih vlasti usmjerene su direktno prema gradonačelniku Mostara Mariju Kordiću, čije ponašanje, kako kaže, prelazi svaku granicu političke i institucionalne odgovornosti.
Oručević napominje da se iza inicijative za očuvanje vakufske zemlje nalaze brojni bošnjački intelektualci i vjerski predstavnici, uključujući i muftiju mostarskog, dr. Salema Dedovića. Dodaje da su radili sa dvije pravne kancelarije koje su izradile analizu zakonitosti dozvola, te da su sve informacije dostupne kroz digitalnu platformu Mostarski krug. Na tom prostoru je, tvrdi, postignut dogovor da bude izgrađena institucija koja će ujediniti grad, a ne dodatno ga polarizirati.
U svom govoru, Oručević ističe i širi kontekst problema:
-
HNK nije jedini objekt sa nacionalnim predznakom koji se gradi na ovom području.
-
Bošnjaci su pod pritiskom, širi se strah i koristi prijetnja kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva.
-
Pojedinci unutar vlasti žele da nametnu etnički obilježene institucije, podsjećajući tako na aveti prošlosti i ratne podjele.
Također, navodi kako su se ranije zalagali da se umjesto gradnje novih zgrada, sve institucije smjeste u već postojeće objekte, kako bi se izbjegla nova podjela grada. Taj prijedlog je, međutim, odbijen, posebno od strane tadašnjih vlasti u Sarajevu, što smatra dijelom šireg političkog dogovora koji je išao u korist HDZ-a i njihovih ciljeva. Iz njegove perspektive, HDZ dobija što želi, bilo silom ili političkim manipulacijama.
Osvrćući se na historijski kontekst, Oručević spominje:
-
Rimski sporazum, kao momenat u kojem je pokušavao zaštititi Mostar.
-
Fizičke napade na međunarodne predstavnike kao što je Košnik, što je bio dio pritiska na smanjenje distrikta.
-
Nepostojanje građevinskih aktivnosti u tom području sve do 1999. godine kada je pokušano kontrolisanje zone.
On tvrdi da je izgradnja kazališta nastavak političke agende koja ima za cilj da stvori “hrvatsku liniju” u Mostaru, što je već viđeno ranije kroz gradnju objekata poput zvonika, kojem čak ni papa nije htio prisustvovati zbog političke pozadine čitavog projekta.
Kao ključne probleme Oručević ističe:
-
Islamofobični narativ koji, kako tvrdi, prati čitav projekat HNK-a.
-
Zanemarivanje prava Bošnjaka u Mostaru.
-
Pasivnost međunarodne zajednice, osim u nekoliko slučajeva kada je OHR reagovao konkretnim dopisima – njih čak pet – u kojima se nalaže prekid svih aktivnosti na tom zemljištu.
U završnici, poziva na odlučnu reakciju svih relevantnih faktora, uključujući političke stranke u Sarajevu, kako bi se spriječilo dalje narušavanje prava Bošnjaka i očuvala multietničnost Mostara. Posebno se osvrće na ulogu muftije Dedovića, kojeg opisuje kao simbol borbe za ravnopravnost i kao osobu iza koje stoje svi slobodnomisleći građani.
Ističe i poruku ohrabrenja mladima koji se još nisu javno uključili u ovu borbu, naglašavajući da im treba podrška kako bi se suprotstavili institucionalnoj nepravdi. Za kraj jasno poručuje: “Ovo nije teritorija Hrvatske niti HDZ-a.” Onima koji ne žele suživot s Bošnjacima i Hrvatima u Mostaru, poručuje neka se spreme za posljedice, jer grad ne pripada niti jednoj političkoj ili nacionalnoj grupi, već svim njegovim građanima.
