Nema mi ništa mrže od čovjeka koji živi u stranoj državi i psuje svoju matičnu državu iz koje potiče. U mojim očima malo ko preživi taj pad. Toliko mi ohladi kao ličnost. Koliko sam se samo puta posvađao oko toga.
Gledam sinoć pred spavanje neki video i onda malo i istražim koliko se Njemačka naoružava. U strahu su od sukoba s Rusijom. Kako kažu, ako se rat iz Ukrajine prenese i na druge države, otprilike mogao bi do Njemačke doći između 2027 i 2029 godine.
I sad ja razmišljam. Šta ako se za sve strance koji su ostvarili njemačko državljanstvo izda saopštenje da se moraju muškarci mobilisati i priključiti sukobu?
Šta ako se ikada u jednoj državi koja vam nije matična promijene politike koje postanu negativno raspoložene prema stranim državljanima? Da li znate da su u Njemačkoj 1930. godine, dolaskom Hitlera na vlast, Jevreji iako su bili državljani iste i ugledni građani, bukvalno preko noći ostali bez građanskih prava. Sve im je oduzeto.
U historiji je mnogo takvih primjera. Danas i ti isti Jevreji koje su Palestinci primili kao izbjeglice 1948. godine žele da unište i obesprave ih za uzvrat.
Nemoj se zalijetati i psovati svoju državu. Nemoj govoriti kako se nikada nećeš vratiti. Vidite situacije u svijetu, mogli bismo preko noći biti iskušani time.
Ne razumijem kako ljudi tako olahko se odreknu svoje zemlje. Sutra da ih neko protjera, eto ti ih kući svojoj podvijenog repa. Ali u tome i jeste štos. Imaš svoju kuću, svoju državu. Da je najgora – tvoja je. Neko je krvlju platio da bi ti imao gdje da dođeš. Ako te negdje proglase nepoželjnim, uvijek se imaš gdje vratiti. Država je kao kuća. Možda nije savršena ali je tvoja.
Lično ja sam otišao iz Bosne da bih se vratio. Plan je bio da idem po ono što nedostaje u materijalnom smislu. Odradim svoje, zahvalim se ljudima što su me primili, steknem iskustvo i to je to.
Danas sam došao u situaciju da se moram svađati kada kažem da se vraćam. Odmah ide paljba kako dole ne valja i kako je gore negdje dobro. Ja i? Idem ja, ako Bog da, svojim prisustvom i društvenom aktivnošću da mijenjam tu situaciju. Sada kroz statuse, sutra kroz nešto mnogo jače. Možda ne mogu sam, ali naći ću hiljade istomišljenika.
Zamislite da su se Nijemci nakon Drugog svjetskog rata, osiromašeni i osramoćeni, svi razbježali po svijetu. Nisu. Ostali su, priznali greške i napravili to što danas imaju. A mi dođemo na njihovo gotovo i pričamo o uređenosti sistema.
Ja prvi od sebe kada krenem. Da sam upola radio ovoliko kao u Sloveniji i Njemačkoj, možda nikada ne bih došao u situaciju da odem iz Bosne.
Vi koji čujete da se mi vraćamo dole, znam da tu ima i ljubomore, ali i dobronamjernih savjeta tipa “ostani ovdje”. Ali zašto nam ne biste bili podrška? Pa imate svoje roditelje ili nekoga dole. Ko će na njih paziti? Ko će se boriti za tu državu kakva god da je? Mislim da biste nam trebali biti podrška.
A vi koji ste već dole, nemojte se plašiti da ćemo pohrliti u već postojeće firme. Neki su radi njih i otišli. Mi uglavnom dolazimo s ambicijom da pokrenemo svoje poslovanje. Prošli smo i jednu i drugu stranu. Mislim da smo najpozitivnija prilika i za državu i za ljude.
Helem, i u ovom slučaju podržimo jedni druge. Nažalost, mnogo zavidluka vidim i ne mogu da dokučim zbog čega.
Mnogo ljudi se odlučuje na ovaj korak i jako sam sretan zbog toga. Jedan od zadnjih primjera koji me iskreno šokirao je vlasnik mesnice Ferhatović, ako se ne varam Senaid Ferhatović, koji je u Beču i Wien-u izgradio brend i napravio milionski biznis.
Neki će reći pa ima novac, lahko mu je sad. Pa dobro, hvala Bogu nek mu je lahko u tom kontekstu. Ali isto tako mogao je ostati u toj obećanoj državi. A ipak se odlučio doći svojoj kući i vjerujem da će svojoj lokalnoj raji otvoriti nova radna mjesta. Siguran sam da će i tu napraviti možda i jaču priču nego u Beču. Ja mu to od srca želim, da mu Bog dadne svu sreću i zadovoljstvo.
Ja sam u poslovnom svijetu za njega jedna mala praškica. Ali sam se prije nepune dvije godine drznuo i pokrenuo svoje samostalno poslovanje. Nije u nekom velikom obimu, ali mi se otvaraju jako velike mogućnosti u svijetu biznisa, u zemljama EU.
Međutim, “imam problem sa srcem” – srce kaže Bosna. I nema tih miliona i kamiona koji će me spriječiti da poslušam svoje srce. Može samo Bog dragi dati da bude drugačije od onoga što sam zamislio. Ali ja se iskreno nadam da neće i da će biti i više od onoga što sam poželio.
Ja sam Bosanac i Hercegovac. To je moja zemlja, to je moj identitet. Tu mi je porodica. Tu sam odrastao i načinio svoje prve korake. Najljepše dane života proveo sam tu.
I neću nikome da se pravdam gdje želim da živim. Samo skrećem pažnju,nemojte poletjeti da pljujete svoje.
Vi koji ste vani, a ostali ste vezani i pomažete našu državu – hvala vam od srca i u moje ime ❤️ Znajte da vas čekamo da nam se pridružite,ako to nekada poželite.
Vi koji ste dole, a želite vani – dođite, probajte. Imate se uvijek gdje vratiti. Lijepo je i promijeniti, upoznati druge ljude, običaje i kulture. Ali meni lično nigdje nije opuštenije nego kod moje kuće. Kao kada si čitav dan u farmericama i košulji, pa dođeš kući, okupaš se i obučeš pidžamu. Eto, tako se ja osjećam kada dođem u Bosnu.
I treća kategorija – vi koji pljujete Bosnu, a živite izvan nje. Dobro, eto, otišli ste hvala Bogu. Zakopajte tu priču i nemojte je više spominjati. Vidim da ste u svakoj grupi spremni da se posvađate gdje je bolje. Čovjek kome je dobro gore negdje sigurno neće ni komentarisati niti bilo šta.
Ovaj status je univerzalan za sve države bivše Juge koje imaju trend odlaska stanovništva.
Ja, Boga mi, dok nisam proveo neko vrijeme vani, nisam ni shvatio koliko sam zapravo vezan za Bosnu i za njen narod. Tako da, ja sam dijete Bosne. Ona je moja druga majka.
I uz sva moja životna postignuća, koja mi je dao Bog, za svoju državu sam spreman dati i život ako treba. Tako je kako je. Ljutili se ili ne.
Tekst nije napisan bez razloga. Spomenut ću samo jednu situaciju gdje momak na…. na onu stvar Bosnu. Izvinjavam se na izrazu, ali samo da vidite dokle to ide.
To se, naravno, dešava u jednoj EU državi gdje su skoro svi stranci, to jest domaće stanovništvo. Ljudi se nasmijaše na to njegovo, a ja onako izrevoltiran u trenutku rekoh i ja tebe isto tako kao što si rekao. Promijeni izraz lica, jer je vjerovatno skontao da bi ga još jedna izjava mogla koštati zubi. To je samo jedna od situacija.
Rekao sam već da tekst može biti univerzalan za sve države. Svoju državu treba voljeti svako od nas. Pa kakva god da je, budi sretan što je imaš.
Pogledajte samo Rome i koliko je diskriminacije nad njima. Pripadaju i svugdje i nigdje. Računa se kao da nemaju svoju matičnu državu. I mala romska djevojčica može prestojati čitav dan na kiši ispred tržnog centra, niko ništa. Dok ja isto to kada bih napravio,sa svojom kćerkicom, odmah bih dobio poziv od socijalnog. Zar to nije diskriminacija?
Da se nemamo gdje vratiti i da se zadesimo u nekoj državi u kojoj dođe do jakog zaokreta u pogledu politike i ljudskih prava, ista bi nam sudbina bila.
Darmin Music
