U jednom dijelu sela Bajramovići, u mjesnoj zajednici Vijogor, udaljenom sedam kilometara od Srebrenice, okruženo gustom šumom, živi sama srebrenička majka Ferida Jusić. Ni prazne komšijske kuće, ni samoća, a ni hladne zime, ne mogu natjerati ovu staricu da napusti svoj dom.
Feridi su u julu 1995. godine pripadnici VSRS ubili sinove dvadesettrogodišnjeg Dževada i dvadesetogodišnjeg Vahida i muža Džemala. Od srebreničkih dželata jedino se uspio spasiti Feridin treći sin, Fuad. I nakon svega, Ferida se uspjela vratiti u Bajramoviće.
“Fuad je došao nakon tri mjeseca lutanja šumom. Kaže mi: mama, rođendan mi više nije dan rođenja, neko dan prelaska na slobodnu teritoriju, 22. oktobra. Ne dao Bog nikom, ono što smo mi preživjeli i ono što žive preživljavamo. Niti možeš umrijeti niti možeš živjeti. Moj sine, svaki dan isto boli, samo sam vremenom navikla življeti s tom boli”, priča za Raport Ferida.
Kaže da joj je najbolje u Bajramovićima.
“Nikada ne bih otišla, iako sam sama, jer sve me na ovom mjestu posjeća na mog Vahida i Dževada. Otići ću jedino ako nas opet istjeraju”, kaže Ferida.
Pokazuje nam svoj vrt u kojem, kaže, liječi svoju patnju.
“Imam vrt i u njemu svakodnevno radim. To me ispunjava i time se okupiram. Sin Fuad živi u Ilijašu a kćerka u Živinicama i kada god mogu dođu da me obiđu, a ja skoro nikada ne napuštam Srebrenicu”, priča Ferida.
Često ode do Srebrenice, i to pješke.
“Nekad pješačim, nekad me neko odveze, nekada taksi platim. Snalazim se uglavnom, a često i maksuz dođu dobri ljudi da me odvezu”, kaže Ferida za Raport.
Svakog jedanaestog u mjesecu, prisustvuje obilježavanju genocida, kojeg organizuje udruženje žrtava u Memorijalnom centru Potočari.
“Da nas ima više, čini mi se i bol bi bilo lakše trpjeti. Godinama niko se ne vraća, već narod samo ide. Ovako po cijeli dan sama sa svojim mislima i da ne radim u njivi, sigurno bi poludjela”, govori Ferida.
“Nema pravde na ovom svijetu i mi majke je nećemo dočekati. Svakog dana nekog oslobode. Pa ko je onda pobio ovoliko ljudi. Oni što su ubijali našu djecu slobodno šetaju, rade i kroje nam sudbinu, a mnoge od nas, još nisu našle kosti svojih sinova”, kaže Ferida.
Ona još nije našla kosti muža Džemala.
“Svi su otišli preko šume u nadi da će se spasiti i živi preći u Tuzlu ali krvnici su ih ubili. Vahida su streljali u hambaru u Kravici, a njegove kosti, nešto glave, nađeno je u grobnici u Blječevi a koljeno u Glogovoj. Dževadu je nađeno nekoliko koščica na nekom brdu kod Zvornika i tako je i ukopan. Vahida sam ukopala 2014. a Dževada 2013. godine”, priča ova hrabra žena.
Mnoge srebreničke majke preselile su na bolje mjesto, a da nisu dočekale da pronažu kosti svoje djece i ukopaju ih.
