U trenutku kada se finansijska stabilnost Bosne i Hercegovine suočava s ozbiljnim izazovima, političke tenzije dodatno dolaze do izražaja kroz izjave visokopozicioniranih zvaničnika. Srđan Amidžić, ministar finansija i trezora BiH, otvoreno je prozvao institucije Federacije BiH, izražavajući ogorčenje zbog izbjegavanja odgovornosti za određene dugove koji prijete da ozbiljno uzdrmaju finansijsku konstrukciju zemlje. Ovaj slučaj pokazuje duboke podjele unutar države i različite pristupe entiteta u rješavanju obaveza prema međunarodnim presudama.
Prema Amidžićevim riječima, riječ je o ukupnom dugu koji dostiže iznos od 740 miliona konvertibilnih maraka, što je, prema njegovoj procjeni, neizdrživo opterećenje za finansijske kapacitete Bosne i Hercegovine. Posebno zabrinjava činjenica da dio ovog iznosa proizlazi iz presuda koje pojedini kantoni i federalne institucije navodno odbijaju priznati. Kao primjer navodi se slučaj koji uključuje kompaniju Mital, gdje osnovni dug bez kamata iznosi 370 miliona eura, dok bi s kamatama ukupan iznos mogao premašiti 900 miliona KM. Amidžić smatra da ovakve brojke predstavljaju ekonomski kolaps institucija BiH ukoliko se ne nađe konstruktivan i pravedan način raspodjele odgovornosti.
Amidžić otvoreno tvrdi da je Republika Srpska u ovom slučaju bila naivna, jer je bez zadrške prihvatila obaveze za dugove koji su joj pripisani, dok su se entiteti unutar Federacije BiH ponašali suprotno – negirajući bilo kakvu odgovornost. Kao konkretan primjer naveo je postupanje Vlade Tuzlanskog kantona, koja je tri puta odbila potpisati sporazum o međusobnim pravima i obavezama u vezi sa dugom, jasno dajući do znanja da ne priznaje odgovornost. Takođe se navodi da je i Vlada Federacije BiH, na čelu s Nerminom Nikšićem, odbila prihvatiti ponuđeni tekst sporazuma, čime su, kako Amidžić tvrdi, federalne strukture jasno pokazale namjeru da izbjegnu finansijsku odgovornost.
Kako bi dodatno ilustrirao situaciju, Amidžić je naveo primjere sredstava koja su već dostupna, ali do kojih Republika Srpska trenutno nema pristup. On je istakao da na računima raznih institucija postoji više od 300 miliona KM, i to u:
-
Jedinstvenom računu Uprave za indirektno oporezivanje (UIO)
-
Elektroprenosu BiH
-
Ministarstvu komunikacija i transporta
-
Centralnoj banci BiH
Prema njegovim tvrdnjama, taj novac predstavlja zajednička sredstva, uključujući i dio koji pripada Republici Srpskoj. Uprkos tome, RS se suočava s blokadama kada pokušava da koristi ta sredstva za podmirenje svojih dugova. Umjesto toga, kaže Amidžić, iz FBiH dolaze zahtjevi da RS sama iz svog budžeta isplati određene obaveze, dok se istovremeno zadržava pravo na blokiranje spomenutih 300 miliona maraka.
Ovakav razvoj događaja navodi Amidžića da zaključi kako su političke strukture u Federaciji spremne ekonomski urušiti državu zarad zaštite vlastitih interesa. On je naglasio da Srpska ne bježi od svojih obaveza, ali insistira da se dugovi plaćaju iz već postojećih sredstava koja su zarobljena unutar sistema. Ukazao je i na nepravedno postupanje Pravobranilaštva BiH, koje je, prema njegovim riječima, koristilo različite standarde u odnosu prema RS-u i FBiH-u, što dodatno produbljuje osjećaj neravnopravnosti u raspodjeli odgovornosti.
Posebno zabrinjava Amidžićeva tvrdnja da će ukoliko se nastavi ovakav način ponašanja i zanemarivanja interesa Srba i Hrvata, upravo Bošnjaci biti ti koji će, kako je rekao, “sami uništiti BiH”. On upozorava da se kroz jednostranu politiku i zanemarivanje institucionalnih obaveza vodi proces koji vodi ka finansijskom i političkom raspadu države, a ne njenoj stabilizaciji.
U ovom složenom spletu ekonomskih i političkih tenzija, pojavljuje se niz pitanja od ključnog značaja za budućnost Bosne i Hercegovine. Među njima su:
-
Kako će se riješiti pitanje blokiranih sredstava na državnom nivou?
-
Da li postoji spremnost svih entiteta za pravedno raspoređivanje odgovornosti?
-
Hoće li se ovi finansijski sporovi koristiti kao političko sredstvo za daljnje podjele unutar zemlje?
Bez sumnje, ova situacija poziva na ozbiljan dijalog svih aktera unutar BiH, kako bi se pronašao zajednički model koji ne samo da će omogućiti ispunjenje međunarodnih obaveza, već i sačuvati minimum političkog povjerenja i stabilnosti u zemlji.
Na kraju, jasno je da se BiH nalazi na prekretnici. Ukoliko se sporovi poput ovih ne riješe kroz konstruktivne dogovore i ravnopravan pristup, posljedice bi mogle biti dalekosežne – ne samo u finansijskom smislu, već i po samu funkcionalnost i integritet države kao cjeline. Amidžićeva retorika, iako oštra, ukazuje na potrebu za većom transparentnošću i ravnotežom u pristupu prema unutrašnjim obavezama države, kako bi se izbjegla daljnja destabilizacija ionako krhke političke strukture BiH.
