Veličanje Ratka Mladića jeste moralni i civilizacijski poraz, ali kolektivna osuda Srba nije put naprijed
Snimci iz Zvornika, na kojima se nakon smrti Ratka Mladića okupljen dio građana kako bi mu odao počast, ponovo su otvorili jednu od najosjetljivijih i najtežih tema u postratnom prostoru bivše Jugoslavije: kako se suočiti s prošlošću bez relativizacije zločina, ali i bez upadanja u novu spiralu mržnje.
Takve scene ne mogu i ne smiju proći bez reakcije, jer govorimo o čovjeku koji je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. U pravnoj i moralnoj ravni tu nema prostora za dilemu.
Ratko Mladić nije tek kontroverzna istorijska ličnost o kojoj se vode akademske rasprave, niti je riječ o nekoj spornoj javnoj figuri čiji se opus može tumačiti iz različitih uglova. Presude međunarodnih sudova jasno su utvrdile njegovu vodeću ulogu u najtežim zločinima počinjenim tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Među njima se posebno izdvajaju genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata, višegodišnje terorisanje stanovništva Sarajeva te uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce. Zbog toga svako javno slavljenje njegove uloge ne predstavlja običan izraz nostalgije, već napad na istinu i poniženje za preživjele i porodice žrtava.
Upravo zato reakcije na okupljanje u Zvorniku imaju razumljivu emocionalnu težinu. Podrinje nije apstraktan prostor na karti, nego područje u kojem su mnoge porodice ubijene, raseljene ili trajno obilježene ratom. Mnogi ljudi i danas nose posljedice straha, gubitka bližnjih i dugogodišnje borbe za priznanje patnje.
Kada se na takvom mjestu i u takvom kontekstu pojavi veličanje osuđenog ratnog komandanta, poruka koja se šalje žrtvama je brutalna: njihova bol, njihova sjećanja i sudski utvrđena istina tretiraju se kao nešto što se može prebrisati jednim skupom i parolom.
Međutim, jednako je važno reći da osuda takvog ponašanja ne smije skliznuti u kolektivnu optužbu prema cijelom jednom narodu. Hrvatski novinar i publicista Zvonimir Despot reagovao je na scene iz Zvornika, ali je u svojoj poruci otišao dalje od opravdane kritike.
Umjesto da odgovornost zadrži na učesnicima okupljanja, na organizatorima i na ideologiji koja i dalje glorifikuje ratne zločince, on je poručio da sa Srbima nema budućnosti i predložio mjere koje zvuče kao poziv na trajno nepovjerenje i izolaciju. Takva retorika nije samo pogrešna; ona je opasna jer cijeli narod pretvara u sigurnosni i moralni problem.
U demokratskom i civilizacijskom smislu, to je duboko pogrešan pristup. Odgovornost mora biti individualna, a ne kolektivna. Ljudi koji su se vidjeli na jednom snimku ne predstavljaju sve stanovnike Zvornika, sve građane Republike Srpske, sve ljude u Srbiji niti milione Srba širom regiona i dijaspore. Među njima postoje različiti politički stavovi, različita sjećanja, različiti pogledi na prošlost i različiti odnosi prema ratnom nasljeđu.
Generalizacija briše te razlike i otvara prostor za nove predrasude, koje se onda lako pretvaraju u društvenu i političku mržnju.
Važno je podsjetiti i na širi kontekst: nakon ratova devedesetih, Balkan je ostao prostor u kojem se istina o zločinima često sukobljava s nacionalnim mitovima, političkim interesima i emotivnim identitetima. U takvom okruženju presude međunarodnih sudova nisu samo pravni dokumenti, nego i test zrelosti društava.
Prihvatiti da je neko osuđen za genocid ne znači prihvatiti kolektivnu krivicu jednog naroda, nego priznati da postoji razlika između činjenica utvrđenih pred sudom i političkih narativa koji ih pokušavaju poništiti. Upravo tu mnogi društveni akteri padaju na ispitu.
Slavljenje Mladića nije bezazlen gest ni privatna emocija prema “svom čovjeku”. Ono je dio šire kulture negiranja, opravdavanja i prepakivanja ratnih zločina u herojske priče. Takva kultura ne nastaje sama od sebe. Ona se hrani govorima političara, medijskim manipulacijama, školskim šutnjama i javnim prostorom u kojem se žrtve često guraju u stranu.
Ako se mladim generacijama ponavlja da su osuđeni ratni zločinci simboli nacionalnog ponosa, onda društvo svjesno proizvodi novu generaciju ljudi koji ne poznaju granicu između domoljublja i moralnog sljepila.
Zato je odgovor na ovakve prizore neophodno precizan. Potrebno je jasno imenovati ko veliča zločin, ko ga organizuje i ko ga politički podstiče. Potrebno je otvoreno govoriti o presudama, o činjenicama i o odgovornosti institucija koje bi morale sprječavati javno veličanje osuđenih zločinaca. Potrebno je i obrazovanje, jer bez ozbiljnog učenja o ratovima devedesetih mladi ljudi ostaju prepušteni propagandi, poluistinama i naslijeđenim mitovima.
Istina nije prijetnja; prijetnja je uporno odbijanje da se istina prihvati.
S druge strane, odgovor na to ne može biti ideja da se svi Srbi posmatraju kao potencijalna opasnost. Takav pristup ne rješava ništa, a može dodatno produbiti nepovjerenje među narodima u regiji. U zemljama koje su već dovoljno nastradale od rata, straha i etničke polarizacije, novo postavljanje zidova samo daje vjetar u leđa onima koji žive od stalnog konflikta. Nacionalizam jednih ne smije biti izlika za nacionalizam drugih.
Ako na govor mržnje odgovorimo širenjem mržnje, samo potvrđujemo da smo zarobljeni u istom obrascu koji je i doveo do tragedija.
Mnogo zreliji i korisniji pristup jeste pravljenje jasne razlike između konkretnih ljudi i naroda u cjelini. Ko slavi ratnog zločinca, treba biti javno osuđen i suočen s posljedicama takvog postupka. Ko širi kolektivnu mržnju prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima ili bilo kome drugom, jednako tako mora biti upozoren da se udaljava od vrijednosti na kojima počiva savremeno društvo.
Budućnost ne može nastati iz kolektivne krivice, nego iz individualne odgovornosti, poštovanja prema žrtvama i spremnosti da se zločin nazove pravim imenom.
Na Balkanu nam, dakle, nije potreban “kineski zid” između naroda, nego zid između civilizacije i barbarstva, između sudski utvrđene istine i propagande, između kulture sjećanja i kulture poricanja. To znači da se mora zaštititi pravo na dostojanstveno sjećanje žrtava, ali i pravo da se nijedan čovjek ne osuđuje zbog etničke pripadnosti.
Samo takav pristup može voditi prema društvu u kojem se ratni zločini neće pretvarati u razlog za novo neprijateljstvo, nego u opomenu da se takvo zlo nikada više ne ponovi.
Napomena: U pripremi ovog teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
