Poljska i Njemačka: Tenzije oko pregovora s Rusijom
U svjetlu nedavnih izjava bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, polemika oko odnosa između Poljske, Njemačke i Rusije ponovo je aktuelna. Naime, bivša kancelarka je u razgovoru za mađarski medij Partizan kritizirala Varšavu zbog navodnog odbacivanja pregovora sa Moskvom 2021. godine. Ove tvrdnje su izazvale oštru reakciju poljskog ministra vanjskih poslova Radoslawa Sikorskog, koji je doveo u pitanje istinitost Merkelinih izjava, ali i usmjerio pažnju na složene povijesne kontekste koji oblikuju sadašnje odnose.
Merkel je izjavila da je u junu 2021. godine, zajedno s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, nastojala inicirati dijalog s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Razgovori su se fokusirali na pitanje poštivanja Minskih sporazuma iz 2015. godine, koji su imali za cilj smanjenje sukoba u Donbasu. Međutim, ona tvrdi da su Poljska i baltičke države izrazile otpor prema ovoj inicijativi, bojeći se da će onemogućiti jedinstvenu evropsku politiku prema Rusiji. Ova izjava dodatno komplikuje percepciju Poljske kao ključnog aktera u oblikovanju evropske sigurnosne politike, s obzirom na njenu istorijsku osjetljivost na rusku ekspanziju.
U odgovoru na ove izjave, Sikorski je naglasio da su Merkeline tvrdnje „ističu istinitost sličnu onome što je iznijela u svojim memoarima“. On je dodao da je Poljska oduvijek bila skeptična prema sporazumima koji se donose bez njenog učešća te da je, srazmjerno tome, zaboravljena povijest njemačko-ruskih dogovora koji su izostavljali srednju Evropu. Njegovi komentari podsjećaju na široku debatu o tome kako su energetski sporazumi između Njemačke i Rusije uticali na geopolitičku stabilnost regiona. Ova debata se često vrti oko pitanja koliko su interesi velikih sila, poput Njemačke, u sukobu s interesima manjih, kao što je Poljska, koja se bori za sopstvenu sigurnost i suverenitet.
Gasovodi Sjeverni tok, koji povezuju Rusiju i Njemačku, predstavljaju jedan od ključnih elemenata ove rasprave. Ovi projekti, koji su omogućili Njemačkoj da značajno poveća uvoz ruskog plina, često su kritikovani u Poljskoj zbog straha od prekomjerne zavisnosti od ruskih energetskih resursa. Poljska je smatrala da ti sporazumi mogu oslabiti sigurnost regiona, a posebno su se protivili tome da se odluke donose bez njihove saglasnosti. U ovom kontekstu, potrebno je pomenuti i Nord Stream 2, koji je dodatno produbio podjele unutar Evropske unije, gdje su neke članice, poput Poljske, vidjele ovaj projekat kao direktnu prijetnju svojoj energetskoj neovisnosti.
Kao rezultat ruske agresije na Ukrajinu, koja je počela u februaru 2022. godine, Njemačka je preispitala svoju energetsku politiku. U svjetlu ovih događaja, kancelarka je priznala da je prekomjerno oslanjanje na rusku energiju bila „greška“. Ova izjava ukazuje na promjenu u pristupu Njemačke prema Rusiji, što se odražava i u njenim koracima ka smanjenju zavisnosti od ruskih energetskih resursa, kao i u potrazi za alternativnim izvorima energije. Njemačka je počela investirati u obnovljive izvore energije i diversifikovati svoje energetske puteve, pokušavajući da se oslobodi ruskog uticaja. Međutim, ovakve promjene ne dolaze bez izazova, a postoji zabrinutost da bi brza tranzicija mogla uticati na ekonomsku stabilnost zemlje.
Ova debata ne obuhvata samo bilateralne odnose između Poljske i Njemačke, već također odražava širu evropsku politiku prema Rusiji. U svijetu gdje su napetosti između istoka i zapada na visokom nivou, posebno nakon invazije na Ukrajinu, evropske zemlje se suočavaju s izazovima u oblikovanju strategije koja će osigurati sigurnost i stabilnost u regionu. U tom smislu, Poljska se pokazuje kao ključni igrač koji nastoji oblikovati strategiju EU prema Rusiji, apelirajući na jedinstvo i odlučnost u suprotstavljanju ruskoj agresiji. Više informacija o stavovima Vladimira Putina i njegovim politikama možete pronaći na The Guardian.
Nadalje, važno je napomenuti da se ovi unutrašnji sukobi unutar EU ne događaju samo na nivou političkih lidera, već i na razini javnog mnijenja. U Poljskoj, javnost izrazito negativno gleda na ruske akcije, dok u nekim drugim zemljama EU postoji skepsa prema prekomjernom vojnim akcionizmima ili sankcijama. Ova razlika u stavovima može dodatno otežati jedinstveno evropsko djelovanje prema Rusiji, ali i dovesti do preispitivanja odnosa unutar same EU.
