Priča koja ti možda promijeni život
(Priča o nagradi za dobrotu)
U jednom mirnom naselju živio je čovjek po imenu Abdul Džebar. Izgubio je svoju voljenu suprugu zbog teške bolesti, ostavivši ga samog s troje male djece – najstariji nije imao više od šest godina.
Abdul Džebar je bio vrijedan čovjek, radio je u firmi koja je zahtijevala stalna putovanja, čak i u druge zemlje. Trudio se da balansira između posla i djece, ali stvarnost je bila surovija od njegovih želja. Kada bi se vratio kući, zatekao bi djecu u prljavoj odjeći, neurađene školske zadatke, i pogledima punim tuge i usamljenosti.
Srce mu je pucalo od bola. Nakon mnogo razmišljanja, odlučio je da se ponovo oženi – ne samo radi sebe, već i radi djece. Trebala mu je žena koja će biti majka njegovoj djeci.
Upoznao je ženu po imenu Semija, u ranim tridesetim. Bila je pristojna, smirena, razvedena jer nije mogla imati djece. Njen bivši muž nije imao strpljenja, iako je bila savršena supruga.
Abdul Džebar je bio neodlučan, ali je osjećao unutrašnji mir s njom. Rekao joj iskreno:
“Ne tražim sluškinju, niti samo majku za djecu. Trebam srce koje će ih zagrliti i ispuniti prazninu. Ako si spremna voljeti ih kao svoje – dobro došla.”
Semija se nasmijala i rekla:
“Moje srce ima mjesta za njih. Ako ne mogu roditi, možda mi Bog da nagradu majčinstva kroz njih.”
Vjenčali su se. Ubrzo se sve promijenilo. Djeca su postala čista, uredna, vesela. U školi je učiteljica rekla ocu:
“Vaša djeca su potpuno drugačija. Ko se brine za ova mala srca?”
Odgovorio je suznih očiju:
“Žena koju je Bog poslao kao milost našem domu.”
Semija je voljela djecu svim srcem. Nije ih gledala kao obavezu, već kao dio sebe. Pričala im je bajke, čekala ih iz škole sa osmijehom, mazila ih i tješila.
Jednog dana, osjetila je jak bol u stomaku. Otišla je doktoru, a on joj sa osmijehom rekao:
“Trudni ste.”
Šokirana, odgovorila je: “Nemoguće… Ja sam neplodna.”
Doktor joj je rekao: “Kod Boga ništa nije nemoguće.”
Nakon više pregleda, vijest se potvrdila. Plakala je i smijala se u isto vrijeme. Rekla je mužu, a on je zagrlio čvrsto i rekao:
“Ti si bila majka i prije trudnoće. Sada si majka dva puta.”
Tokom trudnoće, Semija nije prestala brinuti o djeci. S trbuhom do zuba, spremala im je zadaće, pjevala im, pripremala mlijeko za spavanje.
Kada se približilo vrijeme porođaja, muž je predložio da odvede djecu kod svojih roditelja, ali Semija je rekla odlučno:
“Ako su moja djeca, ništa ih neće odvojiti od mene. Želim da su uz mene.”
Na sunčan dan, rodila je blizance – dječaka i djevojčicu. Djeca su došla da ih vide. Najstariji sin, Mejid, prišao je sestrici i rekao:
“Hoću da je zovemo Zinet, kao moja mama.”
Semija ga je pomilovala i rekla:
“Bit će Zinet – po imenu i po vrijednosti.”
Porodica je postala veća, ali ljubav je ostala ista. Semija nikada nije pravila razliku među djecom. Voljela ih je, odgajala, kažnjavala i grlila podjednako.
Znala je u svom srcu: Bog joj nije dao dijete dok nije testirao njeno srce – pa kad je pokazala milost, darovao joj je i milost i dijete.
Dok je dojila blizance i gledala stariju djecu kako se igraju u dvorištu, šapnula je:
“Bože… Kao što si meni dao njih – daj svakom strpljivom srcu njegov dar u pravo vrijeme.”
⸻
Poruka čitaocu:
U životu, možda nam bude uskraćeno ono što mislimo da nam pripada, ali Bog to čuva za pravi trenutak – kada budemo spremni ne samo da tražimo, već i da budemo zahvalni.
Možda ti Bog podari djecu… ne iz tvog stomaka, već iz tvoje dobrote.
Podijeli ovu priču s nekim kome treba nada. Jer ponekad… milost otvara vrata koja ni molitve ne otvore odmah.
