Već par sati pokušavam pisati o tebi, ali shvatam da ne postoji prava riječ, niti išta slično koje bi moglo reći šta si ti bio.
Hamza, s ponosom si nosio to ime. Mislim da ni riječ perfektan ne može opet da obuhvati sve tvoje vrline koje si imao. Želim da negdje ostane ispisano sve ono što ti nisam možda uspijela reći…ma da, u dubini sebe sigurna sam da znaš koliko si bio voljen. Sve moje male i velike tajne si znao samo ti, a ja tvoje. S tobom sam podjelila ono negdje sakriveno, gurnuto, zaboravljeno u dubini moga srca. I uvijek si mi govorio, tu sam ja. I bio si. Čuvao si me i onda kada ja sama sebe nisam mogla sačuvati. Ti moj Hamzori, a ja tvoja Dinči. Obećali smo jedno drugom biti rame uz rame…
Iako naravno svjesna da Allahovom odredbom sve biva, i da je Njegovo sve što kroči ovim dunjalukom, moje srce je raspadnuto. Sestra će te čuvati, tu na lijevoj strani. Pamtit ću svaki naš osmijeh, šalu, vrijeme koje smo proveli zajedno, svaku večer koju si prespavao kod mene jer nisam umjela da budem sama, a ti, moj najhrabriji s ponosom meni kažeš:”neboj se ja sam kod tebe”. I vallahi, nisam se bojala. Imala sam kraj sebe svog brata, svog gaziju,oličenje dina i poštenja. S ponosom ću svima pričati o tebi, izgovarati tvoje ime, i biti najsretnija jer sam te imala u svom životu. Tvoj poljubac u čelo ću s nestrpljenjem čekati, nadam se da ćeš me sačekati i da će mo nastaviti tamo sve ono što smo htjeli, a nismo uspijeli ovdje. A ti, moj Hamzori, spavaj mirno i ponosno, Džennet je tvoje buduće stanište. Do ponovnog susreta.
Volim te, Hamzori.
Tvoja Dinči💔
