Rasprava koja se povela oko prijedloga da se 1. februar proglasi Danom osnivanja Sarajeva izazvala je brojne reakcije u medijima i na društvenim mrežama, te postavila neka pitanja o identitetu i historiji grada, kao i njegovoj kulturnoj baštini. Ovaj prijedlog, koji je zapravo izazvao žestoke debate među građanima, u velikoj mjeri je usmjeren na pitanja identiteta i političkih stavova u Bosni i Hercegovini. Kritičari ovog prijedloga upozoravaju da bi ovakvo obilježavanje moglo stvoriti dublje podjele među narodima, što bi dodatno destabiliziralo i ovako osjetljiv politički prostor.
Jedan od glavnih razloga protivljenja ovom prijedlogu je to što mnogi smatraju da 1. februar nije dan kada je Sarajevo zaista osnovano. Ovaj datum je zapravo vezan za legalizaciju vakufname Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine, kojom je osigurana osmanska kontrola nad gradom. Međutim, povjesničari koji se protive ovom prijedlogu ističu da bi njegovo usvajanje značilo zanemarivanje predosmanske tradicije Sarajeva, koja je bogata i značajna za cjelokupnu povijest ovog grada.
Veoma je bitno razumjeti da se gradovi razvijaju kroz dugi historijski proces. Sarajevo nije započelo svoj razvoj sa Osmanlijama, već postoje brojni arheološki i povijesni dokazi koji svjedoče o naselju na ovom području još iz doba neolita i rimske civilizacije. Također, srednjovjekovni trg koji je postojao na današnjem području Sarajeva, a kojeg su kasnije Osmanlije naslijedile, takođe treba uzeti u obzir kada govorimo o historiji grada. Svaki od tih perioda doprinio je oblikovanju današnjeg identiteta Sarajeva, koji ne može biti sveden samo na jedno razdoblje. Ovaj grad baštini brojne kulture, i to je ono što ga čini jedinstvenim.
Naučna zajednica, međutim, nije jednoglasna u pogledu datuma koji bi se mogao smatrati “osnivačkim” za Sarajevo. Članovi Komisije koja je predložila 1. februar kao datum osnivanja grada temeljili su svoje stajalište na vakufnami Isa-bega Ishakovića, tvrdeći da je to početak legalnog postojanja grada pod osmanskom kontrolom. Međutim, protivnici ovog prijedloga smatraju da je ovakav pristup previše jednostavan i da zanemaruje dugotrajnu povijest koja je predhodila osmanskoj okupaciji.
Zanimljivo je da se u Komisiji, koja je razmatrala ovaj prijedlog, našlo samo nekoliko stručnjaka specijaliziranih za osmansko razdoblje. Oni su, prema mišljenju kritičara, izostavili širi kontekst historije Sarajeva i nije bilo predstavnika koji bi se bavili ranijim periodima. Da je komisija bila šire sastavljena, moguće bi bilo uzeti u obzir srednjovjekovne naslage i dokazano postojanje naseljenog grada prije dolaska Osmanlija, što bi dodatno obogatilo predloženi prijedlog.
Postoji niz drugih značajnih povijesnih nalazišta koji su također od ključne važnosti za razumijevanje prošlosti Sarajeva. Među njima se izdvaja Butmirska kultura koja je, kroz arheološke nalaze, dokazala postojanje naselja na ovom području i prije osmanske vladavine. Takođe, važnost Vrhbosne, srednjovjekovnog naselja koje se nalazilo u blizini Sarajeva, još jednom potvrđuje da je grad imao dublje korijene nego što se to sugerira u samoj vakufnami Isa-bega Ishakovića.
Društvo i političke elite u Bosni i Hercegovini često koriste datume i sjećanje na prošlost kao alat za izgradnju nacionalnog identiteta. Ipak, u kontekstu Bosne i Hercegovine, gdje su etničke i političke razlike duboko ukorijenjene, određeni datumi često ne služe kao simboli jedinstva, već kao djelomična prepoznavanja ili pak dijeljenje naroda. Za Sarajevo, koje je poznato po svojoj multietničkoj i multikulturnoj baštini, prijedlog o 1. februaru kao Dan osnivanja zapravo može dodatno podijeliti građane, jer ne uključuje sve etničke grupe u procesu izgradnje kolektivnog sjećanja.
U svakom slučaju, gradske vlasti su na ovom prijedlogu insitirale, unatoč snažnim protivljenjima koja su uslijedila. Prijedlog je već dobio podršku od strane nekih stručnih institucija, dok su drugi povjesničari smatrali da je ovo pitanje daleko složenije. Problem leži u tome što politička elita izgleda već ima jasno definiranu odluku, a traženje stručnog mišljenja u ovom kontekstu postaje podređeno već donesenoj političkoj volji. Na kraju, važno je razumjeti da se historija ne može jednostavno reducirati na jedan datum, jer gradovi, poput Sarajeva, nastaju kroz proces koji traje stoljećima.
U zaključku, iako su mnogi sarajevski građani podržali ovaj prijedlog, on također stvara sumnje i otvara mnoge kontroverze. Razumijevanje i očuvanje multikulturne prošlosti grada trebalo bi biti prioritet, a ne samo konstruiranje novih datuma koji mogu izazvati daljnje podjele. Historija Sarajeva je bogata i raznolika, a svaki period, od neolita do danas, doprinio je njegovom razvoju. U tom kontekstu, bez obzira na političke prijedloge, važnost svih razdoblja treba biti priznati i valorizirana.
