U proteklom periodu, geopolitičke tenzije na Bliskom istoku dodatno su se zaoštrile, a u fokusu interesa izraelskih lobista u Washingtonu sve češće se našla Turska, konkretno politika predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Najnoviji izvještaji i analize ukazuju na to da se Ankara sve više percipira kao prijetnja izraelskim interesima u regiji, što potvrđuje i tekst koji je objavio prestižni američki časopis The Atlantic, pod naslovom „Erdoğan se okomio na Izrael“, a koji potpisuje Reuel Marc Gerecht, analitičar povezan s think tankom Fondacija za odbranu demokratije (FDD).
U centru pažnje je tursko djelovanje na teritoriji Sirije, gdje je Ankara imala ključnu ulogu u destabilizaciji režima Bašara al-Asada, pružajući logističku i vojnu podršku opozicionim snagama, posebno u oblasti Idliba. Ova intervencija značajno je izmijenila regionalni balans moći, ostavljajući Izrael u defanzivnom položaju. Kao odgovor, izraelske vlasti su stacionirale trupe i uspostavile tampon zonu na jugozapadu Sirije, te izvele više zračnih napada kako bi spriječile da sirijska vojna oprema padne u ruke Slobodne sirijske vojske.
Međutim, zabrinutost izraelske politike zbog Turske nije ostala samo na regionalnim analizama i sigurnosnim procjenama. Direktni razgovori između Benjamina Netanyahua i Donalda Trumpa otkrili su pokušaj da se američka administracija uključi u umanjenje turskog utjecaja. Ipak, Trump je jasno poručio kako ima odličan odnos s Erdoğanom, kojeg je opisao kao „vrlo pametnog“ i nekoga koga „voli“. Ta izjava doživljena je kao poniženje za izraelskog premijera i istovremeno signal za izraelske lobiste da intenziviraju svoje napore u demonizaciji Erdoğana pred američkom političkom elitom.
U analizi Reuela Marca Gerechta, Erdoğanova politika se prikazuje kao imperijalistička, s ciljem da se Turska pozicionira kao dominantna sila u regiji. Navodi se da je Erdoğan:
-
Sasuo udarce na sekularne temelje turske republike
-
Potčinio medije, vojsku i pravosuđe
-
Zatvorio političke oponente, uključujući gradonačelnika Istanbula, Ekrema İmamoğlua, kojeg je optužio za korupciju i navodnu povezanost s terorističkim organizacijama
-
Poništio mu diplomu, čime je, prema mišljenju autora, pokušao eliminisati protivkandidata za buduće izbore
Erdoğan se u ovom kontekstu prikazuje kao vođa koji spaja nacionalizam i islamizam i koji teži obnovi duha Osmanskog Carstva, promovirajući se kao „sluga Šerijata“.
Posebna pažnja u analizi posvećena je pokušajima Turske da:
-
Zauzme vojnu bazu Tiyas u centralnoj Siriji, čime bi proširila svoj strateški utjecaj
-
Formira anti-ISIL savez u saradnji sa Irakom, Sirijom, Libanom i Jordanom
-
Pruži pomoć palestinskim grupama, uključujući Hamas, čije je predstavnike Erdogan ugostio i označio kao „oslobodilačku organizaciju“
Ova nastojanja su izazvala ozbiljne sumnje u izraelskim sigurnosnim strukturama, koje se pribojavaju scenarija u kojem bi Turska omogućila sirijskim frakcijama da ponovo izgrade vojnu moć i zaprijete izraelskoj granici, sličnom strategijom kakvu je ranije koristio Hezbollah iz Libana.
Gerecht upozorava i na izraelsku obavještajnu procjenu, poznatu kao Nagelova komisija, u kojoj se Turska definiše kao „rastuća prijetnja“, posebno zbog:
-
Njene vojne prisutnosti u Siriji
-
Veličine i opremljenosti njenih oružanih snaga
-
Geostrateške pozicije i ekonomskog potencijala koji premašuje bilion dolara BDP-a
U tekstu se detaljno razmatra i presretnuta pošiljka amonijevog hlorida iz Turske prema Gazi, što je predstavljeno kao dokaz podrške oružanom djelovanju protiv Izraela. Ova hemikalija, kako se navodi, koristi se za proizvodnju raketnog goriva, što dodatno pogoršava sumnje u iskrenost Erdoğanove regionalne politike.
Gerecht zatim sugerira američkim vlastima da:
-
Ne nazivaju Erdogana prijateljem
-
Iskoriste vojne i obavještajne kanale saradnje s Ankarom
-
Primijene pritisak preko vojne trgovine, konkretno programa F-35
Zaključno, tekst nudi pesimističku sliku odnosa između Turske i Izraela, upozoravajući da bi trenutna politika mogla dovesti do direktnog sukoba između dvije zemlje. Ako se ne poduzmu odlučne mjere, tvrdi Gerecht, Sjedinjene Države bi se mogle naći u poziciji da arbitriraju ili čak budu uvučene u još jedan regionalni rat.
Ova analiza, iako dolazi iz proizraelskog lobističkog kruga, otkriva duboke sumnje i nesigurnosti koje Izrael osjeća prema sve ambicioznijem i samostalnijem vanjskopolitičkom kursu koji vodi Ankara. U tom kontekstu, Erdogan više nije samo politički protivnik – on je simbol ideološke i vojne prijetnje za izraelsku strategiju u regiji.
