Politička scena u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu grada Mostara, ponovo je uzdrmana nakon objave dijelova izvještaja koji je visoki predstavnik Christian Schmidt dostavio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. U središtu pažnje nalazi se pitanje međunacionalnih odnosa, odnosno optužbi za navodnu marginalizaciju Bošnjaka u ovom historijski i politički kompleksnom gradu.
Izvještaj Schmidta izazvao je burne reakcije u političkim krugovima, a posebnu pažnju javnosti privukla je informacija da se u dokumentu spominju dva kulturna projekta: izgradnja Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Mostaru i inicijativa Islamske zajednice za izgradnjom kulturnog centra Mevlana. Upravo ova tematika poslužila je kao okidač za političku polemiku, koja se brzo prelila u javni diskurs.
Predstavnici HDZ-a BiH, naročito iz Gradskog odbora u Mostaru, odlučno su odbacili tvrdnje da se Bošnjaci na bilo koji način potiskuju iz političkog života grada. Kako ističe predsjednik GO HDZ BiH i gradski vijećnik Marko Novak, interpretacije dijelova Schmidtovog izvještaja su zlonamjerne i netačne. Prema njegovim riječima, visoki predstavnik se zapravo poziva na stavove koje su iznijele vjerske institucije, konkretno Medžlis Islamske zajednice, a ne na vlastite ocjene o diskriminaciji.
U cilju razjašnjavanja okolnosti, više predstavnika hrvatskih političkih stranaka pružilo je dodatna pojašnjenja:
-
Grad Mostar, prema njihovim riječima, funkcioniše u skladu sa zakonom i pravilima, bez nametanja bilo kakve etničke dominacije.
-
Svi ključni dokumenti, poput regulacionih i prostornih planova te budžeta, usvajaju se uz podršku vijećnika bošnjačke nacionalnosti, i to konsenzusom ili dvotrećinskom većinom.
-
Inicijativa za kulturni centar Mevlana nema validne građevinske dozvole, što je primarno pravno pitanje, a ne politički ili nacionalni problem.
Vijećnik Slavko Zovko iz Hrvatske republikanske stranke (HRS) također naglašava da je suradnja u Gradskom vijeću primjer funkcionalnosti, a ne disfunkcije. On podsjeća da već decenijama vijećnici iz različitih naroda usvajaju najvažnije akte zajedno, što je u suprotnosti s tezama o nejednakosti.
U vezi sa HNK Mostar, Novak naglašava da problem nije u arhitekturi objekta, već u njegovom nazivu. On smatra da je otpor dijela javnosti motiviran time što se pozorište identifikuje kao hrvatsko, te tvrdi da određeni krugovi ciljano osporavaju sve što ima hrvatski predznak u BiH. Pritom podsjeća da je i prethodna federalna vlada, pod vodstvom Fadila Novalića, izdvojila sredstva za tu zgradu, što dodatno osnažuje njenu zakonitost i legitimnost.
Reakcije iz redova HDZ-ovog medija RTVHB ističu da Christian Schmidt ne bi smio nasjedati na, kako navode, plitke nacionalističke poruke koje dolaze od dijela udruga i vjerskih grupa. Umjesto toga, pozivaju ga da se oslanja na stavove izabranih političkih predstavnika oba naroda i time dobije realnu sliku odnosa na terenu.
Zovko ide korak dalje, tvrdeći da oni koji se protive zakonitosti i funkcionisanju institucija zapravo preferiraju haos i pravnu nesigurnost, jer se u takvom ambijentu mogu nesmetano baviti vlastitim interesima. On takve aktere optužuje za pokušaj stvaranja anarhije, te podvlači da im uređen sistem ne odgovara jer ne mogu djelovati izvan zakonskih okvira.
Uprkos tenzijama koje su se javile u medijima, lokalni političari podsjećaju da je Mostar napravio značajan iskorak u proteklim godinama. Grad koji je decenijama nosio stigmu „Grada slučaja“ sada se ističe kao primjer pozitivne političke saradnje. Ključni faktori napretka su:
-
Konsenzus među vijećnicima prilikom donošenja ključnih odluka.
-
Transparentnost u radu gradske uprave.
-
Proaktivna uloga svih etničkih grupa u vođenju grada.
-
Zajedničko zalaganje za razvoj i stabilnost.
Na kraju, upozorava se da sve češće pojavljivanje ratnohuškačke retorike u javnosti može imati razorne posljedice. Umjesto da se grade tenzije i razlike, poziva se na očuvanje političke stabilnosti i nastavak dijaloga, jer je to jedini put ka trajnom miru i funkcionalnom društvu. Ostaje da se vidi hoće li i visoki predstavnik Schmidt uvažiti ove stavove i djelovati u skladu sa realnim stanjem na terenu, ili će se osloniti na selektivne izvještaje i parcijalne interese.
