“Zašto naša djeca moraju patiti zbog nas?” – priča Abdul Rašida (70)
Svakog jutra, nakon sabah-namaza, Abdul Rašid izlazi iz svoje kuće. Ne ide daleko, ali ide dovoljno da ne bi svojim prisustvom uznemiravao snahu kod koje živi. Često ga put nanese do seoske džamije, gdje uči Kur’an po cijeli dan, tražeći u Allahovim riječima mir koji mu nedostaje u vlastitom domu.
Nakon svakog namaza, tiho plače, obraćajući se Allahu:
“Zašto naša djeca moraju patiti zbog nas? Zašto nas ne uzmeš, Gospodaru?”
Abdul Rašid ima dvojicu sinova. Živi sa mlađim, dok njegova supruga Ridžija živi kod starijeg sina. Nekada su svi živjeli zajedno, ali skromna primanja i teške okolnosti natjerale su ih da se razdvoje – ne zato što su htjeli, nego zato što njihovi sinovi, kažu, ne mogu izdržavati roditelje pod istim krovom.
Godine su prošle, a nekadašnji oslonac i snaga pretvorili su se u nemoć. Njegove snage polako nestaju, a oči ga izdaju. Ipak, bol ne dolazi samo od starosti. Dolazi od riječi koje paraju srce.
“K* sine! Zašto si još uvijek živ i jedeš našu rižu tri puta dnevno? Toliko ljudi umre svaki dan, a vas dvoje još uvijek živite i trošite naše zalihe hrane?”** – rekla mu je snaha prije nekoliko dana.
Ni sinovi ni snahe ne kriju oštrinu prema njima. Prošle sedmice, otišao je da vidi svoju Ridžiju. Rekla mu je, tiho, da cijeli dan nije jela. Strah ju je, kaže, da od snahe zatraži rižu. Njihovi sinovi šute, okreću glavu, ne izgovaraju ni riječ.
A nekada… Nekada je Abdul Rašid radio od jutra do mraka da njegova djeca ne osjete glad. Znao je provesti cijeli dan u polju bez zalogaja hrane, ali njegova djeca nikada nisu legla gladna. Nosio ih je na ramenima, vodio na njivu da ne budu sami kod kuće. Kad su bili bolesni, on i Ridžija bdjeli su cijele noći, tražeći način da ih utješe, sa onim malo što su imali.
Danas, u sedamdesetoj godini života, Abdul Rašid ne vidi jasno, nema snage da zaradi, nema mogućnosti da pomogne svojoj djeci. Da može, otišao bi raditi samo da im ne bude teret.
Ali ne može. I u svojoj tišini, Abdul Rašid ima jednu želju:
“Molim Allaha da nas uzme što prije, kako bi i moja snaha i svi ostali našli svoj mir.”
Ostaje mu samo Kur’an, sabah, i džamija u kojoj traži spokoj, dok mu srce nosi teret uspomena na godine ljubavi i brige – i gorčinu sadašnjeg trenutka, u kojem ta ljubav nije uzvraćena prenosi islambosna.ba
