Kada bih posjećivao nanu i djeda, uvijek bi došao djed, došla bi nana, nasmijali se onim toplim osmijehom i zagrlili me tako čvrsto da sam osjećao svu njihovu ljubav. Uvijek bi tiho šapnuli:
“Uzmi… i nemoj reći svojima.”
U tim malim, jednostavnim trenucima krila se čitava sreća mog djetinjstva. Deset ili dvadeset maraka koje su mi stavljali u džep bile su za mene kao čitavo bogatstvo. Mogao sam kupiti sladoled, novu igračku, otići u kino ili sačuvati novac i maštati šta ću sutra uraditi s njim. Tada nisam shvatao – a danas znam – da to nije bio samo novac.
To je bio njihov način da mi pokažu koliko sam voljen, da me usreće, da mi daju nešto samo moje. Njihovi pogledi puni radosti dok bi me gledali kako se radujem bili su važniji od onog što sam mogao kupiti. Oni su znali da će te sitne stvari stvoriti velika sjećanja.
Danas, kad ih se sjetim, osjećam istu onu toplinu u srcu. Shvatam da najveći poklon nisu bile te novčanice – nego vrijeme koje su mi poklanjali, zagrljaji, pažnja i blagoslov koji sam nosio iz njihove kuće.
👵👴 Nane i djedovi su pravi čuvari našeg djetinjstva. Njihova ljubav i danas nas vodi, oblikuje i podsjeća da najljepše stvari u životu nisu skupe – one su neprocjenjive.
Možda sada nemamo priliku da ih zagrlimo, ali možemo njihovu dobrotu prenijeti na druge – kroz osmijeh, pažnju i malu gestu kojom ćemo nekome uljepšati dan.
