Put Ratka Mladića kroz mrežu zaštite, straha i bjekstva: kako je godinama izbjegavao pravdu
Priča o Ratku Mladiću nije samo priča o jednom bjeguncu, nego i o čitavom sistemu koji mu je omogućio da godinama izmiče pravdi. Pravosnažno osuđeni ratni zločinac nije nestao sam od sebe; skrivali su ga ljudi iz vojnih struktura, bivši saborci, saradnici iz sigurnosnog aparata i članovi porodice.
Njegovo kretanje kroz Srbiju, od vojnih odmarališta do skučenih privatnih stanova i konačno do oronule sobe u Lazarevu, otkriva koliko su duboke bile veze između politike, vojske i poratnih lojalnosti na prostoru bivše Jugoslavije.
Novinar Julian Borger u knjizi „Trag koljača“ detaljno je rekonstruirao taj višegodišnji lov na najtraženije optuženike za ratne zločine s prostora bivše Jugoslavije. U središtu knjige nalazi se upravo Mladićev slučaj, ali i širi kontekst u kojem su državne institucije, ili barem pojedini njihovi dijelovi, znale gdje se krije čovjek optužen za zločine koji su potresli Evropu nakon Drugog svjetskog rata.
Ta potraga nije bila samo policijska operacija; bila je to borba protiv mreže šutnje, odanosti i političkog poricanja.
Jedan od najzanimljivijih detalja iz Borgerove knjige jeste trenutak kada je u julu 1997. godine oficir Jugoslavenske armije Milan Gunj pozvan u vojno odmaralište Rajac. Niko mu nije htio reći koga će tamo zateći. Tek kada je stigao u kompleks skriven u šumama centralne Srbije, vidio je naoružane muškarce u civilu i prepoznao čovjeka čije je lice godinama gledao na televizijskim snimcima iz rata u Bosni i Hercegovini.
Pred njim je stajao Ratko Mladić, tada već jedna od najtraženijih osoba na svijetu. Gunj je kasnije priznao da je bio istovremeno iznenađen, prestrašen i potpuno zbunjen, jer mu niko u lancu komande nije najavio da će upravo on biti domaćin haškom bjeguncu.
Do tog trenutka Mladić je iza sebe već imao dugu i krvavu vojnu karijeru. Kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske nadgledao je opsadu Sarajeva, jednu od najdužih i najbrutalnijih opsada u modernoj historiji. Grad je bio izložen snajperskoj vatri, granatiranju i stalnom teroru nad civilima, a opsada je postala simbol sistematskog uništavanja urbanog života. Još teži trag ostavio je u Srebrenici u julu 1995.
godine, kada su snage pod njegovom komandom zauzele zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija i, u danima koji su uslijedili, ubile više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sudovi su kasnije pravosnažno utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid.
Vojni komfor, zaštita i svakodnevica bjegunca
Dok je formalno bio najtraženiji čovjek s prostora bivše Jugoslavije, Mladić je godinama živio iznenađujuće organizovanim i zaštićenim životom. Nakon Rajca premještan je u druge vojne objekte, među kojima su se izdvajali Stragari kod Kragujevca, gdje su postojali sportski tereni, bazeni i pogodnosti kakve su bile rezervisane za visoke oficire.
U blizini su bile šume s divljači, pa je sve izgledalo kao zatvoreni, gotovo privilegirani svijet udaljen od stvarnosti potrage za pravdom. Prema sjećanju generala Đorđa Ćurčina, Mladić je tamo provodio dane u šetnjama, igranju šaha, kartanju i stonom tenisu, uz obavezne obroke i rituale koji su podsjećali na život čovjeka uvjerenog da ga vojna lojalnost i dalje štiti.
Za njegovo osiguranje bio je angažiran i tzv. 30. kadrovski centar, jedinica koja je prvobitno služila za statusna i socijalna pitanja oficira, ali je dobila sasvim novu ulogu. Prema navodima iz knjige, oko Mladića je formirana zaštitna struktura od približno stotinu vojnika Republike Srpske. Imao je vozača, kuhara, konobara i naoružane čuvare, a svi su se kretali zajedno s njim.
Takav aranžman pokazuje da njegovo skrivanje nije bilo improvizacija, nego pažljivo organiziran sistem u kojem su učestvovali ljudi s dubokim vezama prema bivšem komandantu.
U to vrijeme Mladić je boravio i u Beogradu, u porodičnoj kući u Ulici Blagoja Parovića na Košutnjaku. Izlazio je u restorane, išao na nogometne utakmice i pokušavao održati privid normalnosti. Oni koji su mu pomagali često su ga doživljavali kao nacionalnog heroja, kao simbol neke zamišljene istorijske misije. U njihovim očima, optužbe iz Haga bile su politički napad na srpski narod, a ne pravna posljedica masovnih zločina.
Takva atmosfera bila je ključna za razumijevanje činjenice da Mladić nije samo bježao od policije, nego i živio unutar zajednice u kojoj je dio ljudi njegovu odgovornost odbacivao ili opravdavao.
Porodične tragedije i raspad ličnog svijeta
Iza ratne biografije i političkog mita stajala je i složena porodična priča. Mladić je, uprkos ratu, godinama održavao kontakt sa suprugom Bosiljkom, sinom Darkom i kćerkom Anom, koji su živjeli u Beogradu. Međutim, porodica nije mogla ostati zaštićena od posljedica nasilja koje je on sam pomogao stvoriti.
Posebno je tragična sudbina kćerke Ane, koja je prema navodima iz Borgerove knjige bila u vezi s mladim ljekarom i aktivistom za ljudska prava. Taj mladić je, prema pisanju, otvoreno smatrao njenog oca ratnim zločincem i navodno joj rekao da bi je oženio tek ako se odrekne oca.
Ana nije mogla prekinuti porodičnu lojalnost, ali nije mogla ni pobjeći od vlastite emotivne i moralne krize. U martu 1994. godine, uzela je očev omiljeni pištolj i izvršila samoubistvo. Mladić nikada nije prihvatio zvanično objašnjenje njene smrti. Umjesto suočavanja s tragedijom, pribjegavao je teorijama zavjere i krivicu prebacivao na neimenovane neprijatelje.
Ta reakcija dodatno je pokazivala njegovu nesposobnost da prepozna ljudsku cijenu vlastite politike, ali i dubinu lične destrukcije koju je rat unio u njegovu porodicu.
Kako je vrijeme prolazilo, Mladić je postajao sve više zavisan od malog broja odanih ljudi. Nakon što je Miloševićev režim počeo slabiti, vojna zaštita se postepeno urušavala, pa je bjegunac prelazio iz baze u bazu, zatim u stanove na Novom Beogradu, a kasnije i u manje sredine poput Ljube kod Sremske Mitrovice. Svaki novi skrovišni prostor donosio je i novu dozu straha.
Stanovi su morali biti na posljednjim spratovima, bez čuvara i kamera, u velikim zgradama gdje je lakše ostati neprimijećen. Ipak, i takvi uslovi su vremenom postajali nesigurni.
Od vojne discipline do potpunog izolovanja
Za razliku od Radovana Karadžića, koji se skrivao pod drugim identitetom i mijenjao izgled, Mladić je insistirao na vojnoj disciplini čak i u bjekstvu. Nije dopuštao mobilne telefone, rijetko je izlazio, a hrana je morala biti svježa i pažljivo nabavljena. Pomagači su vodili računa o svakom detalju: voće i povrće kupovalo se na različitim mjestima, ostaci ručka bacali su se, a jutra su počinjala toplim mlijekom i medom.
Vodio je i neobičnu brigu o izgledu, svakodnevno se brijao i šišao, tvrdeći da čovjeka vječnost pamti onako kako izgleda na dan smrti. Iza te rečenice stajala je i njegova opsesija kontrolom, dostojanstvom i simbolikom vojnika koji ne želi biti ponižen.
Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića 2003. godine, atmosfera u Srbiji dramatično se promijenila. Pokrenute su velike policijske operacije, a sigurnosni aparat je počeo dublje zadirati u mreže kriminala, parapolitičkih struktura i skrivenih veza. Mladić je postao još oprezniji i sve više se povlačio. Kontakt s vanjskim svijetom održavao je preko samo jedne osobe koja je znala gdje se nalazi, što je njegovu izolaciju učinilo gotovo potpunom.
Jedan od najmračnijih trenutaka u cijeloj priči jeste slučaj dvojice gardista, Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića, pronađenih mrtvih na Topčideru 2004. godine. Iako je zvanična vojna istraga tvrdila da se radilo o međusobnoj svađi i samoubistvu, civilna istraga govorila je o tome da je mjesto zločina kompromitirano, a porodice su tvrdile da su vojnici znali nešto o Mladićevom skrovištu.
Iako te tvrdnje nikada nisu pravosnažno potvrđene, one su dodatno pojačale uvjerenje da je dio institucija i dalje štitio tajnu o njegovom boravku.
Hapšenje i kraj dugog bjekstva
Posljednje faze skrivanje odvijale su se uz sve manje prostora za manevrisanje. Mladić je boravio u stanovima, potom u kući rođaka Branislava u Lazarevu, gdje je živio u jednoj maloj, zapuštenoj sobi s električnom grijalicom. Zdravlje mu je bilo narušeno, a izolacija potpuna. Kada ga je porodica njegovog sina posjetila 6. maja 2008.
godine, policija ih je pratila i tek kasnije je postalo jasno da su upravo ti porodični kontakti pomogli istražiteljima da suze krug oko bjegunca. Porodica je, paradoksalno, postala i njegova posljednja slaba tačka.
