Snaga zikra i istigfara: priča koja podsjeća na Allahovu milost i opskrbu
Među pričama koje ostavljaju snažan utisak na vjernika nalazi se i ona o čovjeku koji je, na pitanje kako je stekao bogatstvo, odgovorio sasvim neočekivano: „Kroz zikr“. Nije rekao da je danonoćno radio bez odmora, nije naveo trgovinu, ulaganja ili sretnu okolnost, nego je kao ključ svoga izlaza iz siromaštva spomenuo sjećanje na Allaha i stalno traženje oprosta.
Upravo ta jednostavna, ali duboka poruka otvara vrata razmišljanju o tome koliko musliman često potcjenjuje duhovnu snagu ibadeta koje obavlja jezikom, srcem i sviješću.
Čovjek je, kako se prenosi, bio u veoma teškoj situaciji: siromaštvo ga je pritiskalo, dugovi su rasli, a izlaz se nije nazirao. Njegova svakodnevica bila je opterećena brigom, strahom i neizvjesnošću, sve dok jednog dana nije klanjao u mesdžidu i čuo hutbu imama o vrlinama zikra i istigfara.
Tom prilikom spomenut je hadis u kojem se navodi da onaj ko mnogo traži oprost od Allaha biva obasut olakšanjem: Allah mu pronalazi izlaz iz tjeskobe, otklanja brige i daje opskrbu odakle se čovjek i ne nada. To je upravo ona vrsta poruke koja u srcu vjernika budi nadu, ali i odgovornost da se krene djelovati, ne samo osjećati.
Imam je podsjetio i na ajete iz sure Nuh, gdje Allah Uzvišeni prenosi riječi vjerovjesnika Nuha, alejhi selam, koji svome narodu savjetuje da traži oprost od Gospodara jer On mnogo prašta. U tim ajetima stoji da će Allah poslati obilnu kišu, pomoći imanjima i sinovima, dati bašče i rijeke.
Ove riječi nisu samo opomena neposlušnom narodu, nego i univerzalna poruka svim generacijama: istigfar nije samo priznanje grijeha, nego i put ka milosti, bereketu i olakšanju. Kada vjernik izgovara „estagfirullah“, on ne ponavlja samo formulu, već pokazuje poniznost pred Stvoriteljem i priznaje da svako pravo rješenje dolazi od Njega.
Čovjek je zatim ispričao da je od tog dana počeo neprestano spominjati Allaha. Zikr mu nije bio vezan samo za trenutke u džamiji ili za vrijeme namaza, nego je postao sastavni dio njegovog hoda, vožnje, ulaska u kuću i boravka u njoj.
Ta upornost je, kako je sam kazao, bila toliko izražena da su se njegova supruga i djeca pitali šta se dešava, pa su čak pomislili da možda prolazi kroz neko posebno duhovno stanje ili da je „opsjednut“.
Međutim, ono što su oni vidjeli izvana bio je samo odraz unutrašnje promjene: čovjek je počeo živjeti sa svjesnim sjećanjem na Allaha, a to je, prema učenju islama, stanje koje mijenja srce, ponašanje i životni tok.
Ubrzo nakon toga, kako je ispričao, njegovi poslovi su počeli napredovati. Jednoga dana mu je na vrata pokucao nepoznat čovjek i predao mu kovertu. Kada je upitao ko je pošiljalac, dobio je odgovor da osoba želi ostati anonimna. U koverti su, međutim, bili papiri među kojima je pronašao 30.000 funti. Taj novac mu je omogućio da vrati dugove i pokrene posao koji se potom pokazao uspješnim.
Njegove riječi bile su svjedočanstvo da se opskrba ponekad otvara na način koji čovjek ne može unaprijed planirati niti logikom objasniti. U tome mnogi prepoznaju smisao kur’anskog obećanja da Allah opskrbljuje onoga koga hoće, onako kako hoće.
Važno je, međutim, razumjeti suštinu ove priče bez pogrešnog zaključka da je zikr neka „tehnika“ za brzo bogaćenje. Namjera vjernika ne smije biti materijalna korist kao krajnji cilj. Zikr i istigfar su prije svega ibadet, čin ljubavi, veličanja Allaha, priznavanja Njegove veličine i vlastite ovisnosti o Njemu. Ipak, Allah iz Svoje milosti često daje i dunjalučke posljedice onima koji Mu se iskreno vraćaju.
Nekada je to olakšanje u srcu, nekada mir u kući, nekada spas od nevolje, a nekada upravo otvorena vrata opskrbe. Zato se ne govori da je zikr zamjena za rad i trud, nego da je on duhovni oslonac bez kojeg trud ostaje bez blagoslova.
U savremenom životu čovjek je stalno izložen buci, stresu i besmislenim sadržajima. Mnogi ljudi nesvjesno pune svoj um melodijama, reklamama, kratkim video zapisima i neprestanim informacijama koje ne hrane dušu. Nasuprot tome, zikr je jednostavan, besplatan i dostupan u svakom trenutku.
Zašto ne bismo umjesto praznog ponavljanja riječi koje ne donose korist okupirali jezik spominjanjem Allaha? Ta promjena ne zahtijeva posebne uslove: može se činiti dok hodamo, vozimo, čekamo red, obavljamo kućne poslove ili sjedimo sa porodicom. U tome je i jedna od ljepota islama: čovjek može biti u ibadetu i dok obavlja obične životne obaveze.
Posebno je dojmljiv prizor učenjaka i pobožnih ljudi čije usne neprestano izgovaraju Allahovo ime. Prenosi se da je i autor ove priče svjedočio takvom prizoru kada je bio pozvan na susret s jednim imamom harema, a prisutni su bili i učenjaci i nastavnici. Tokom nekoliko sati nije primijetio da su se usne tog imama zaustavile, osim kada se predstavljao okupljenima.
To iskustvo nije samo zanimljiv detalj, nego i podsjetnik da su najiskreniji i najdublji vjernici često oni čija srca ne miruju bez zikra. Kada nastane tišina, oni ne posežu za beskorisnim razgovorom, nego za sjećanjem na Onoga Koji sve zna i sve čuje.
Ovakve priče nas uče i važnoj ravnoteži: ne tražimo od Allaha zikrom samo novac, nego prije svega blizinu, oprost i bereket. Ako Allah nakon toga otvori vrata imetka, to je dodatna dobrota, a ne jedini cilj.
Zato je najbolji pristup da čovjek usvoji stalni istigfar iz iskrene potrebe za oprostom, da srce veže za Allaha u trenucima radosti i teškoće, te da ne zaboravi kako je svaka blagodat – od zdravlja do porodice i imetka – zapravo dar koji može biti umnožen ili uskraćen prema Allahovoj mudrosti.
Na kraju, poruka ovakvog kazivanja je jasna i duboko poučna: zikr ne košta ništa, a može donijeti sve. Može donijeti smirenost, otkloniti tjeskobu, učvrstiti vezu sa Stvoriteljem i otvoriti vrata izlaza za koja čovjek nije ni slutio da postoje. Zato je pravo bogatstvo često upravo u srcu koje se sjeća Allaha, a ne samo u novcu koji čovjek posjeduje.
Molimo Allaha da nas učini od onih koji Ga mnogo spominju, koji iskreno traže oprost i koji razumiju da je najveći uspjeh živjeti u Njegovom zadovoljstvu. Allahumme učini nas zahvalnima, ustrajnima i postojanima u zikru.
