Ova scena je potresna, ne samo zbog lika u pozadini, nego prije svega zbog djeteta ispred njega.
Dijete dodiruje lice čovjeka koji je pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Upravo tu leži tragedija: mržnja i mitovi o „herojima“ ne rađaju se sami – oni se prenose s generacije na generaciju.
Ko Ratka Mladića slavi kao heroja, ne ponižava samo žrtve genocida u Srebrenici i druge žrtve rata. On truje i budućnost vlastite djece. Oduzima im priliku da historiju upoznaju kroz istinu, saosjećanje i odgovornost, a umjesto toga im ostavlja naslijeđe poricanja i veličanja zločina.
Najopasnije nije to što je jedan osuđeni ratni zločinac nekada imao sljedbenike. Najopasnije je kada odrasli čine sve da ih ima i sutra.
Ovo dijete nije krivo.
Odgovorni su oni koji ga uče kome treba da se divi.
Dostojanstvo jednog naroda ne čuva se veličanjem ratnih zločinaca. Čuva se hrabrošću da se zločin nazove zločinom – čak i onda kada ga je počinio neko iz vlastitog naroda.
