Povratak na djedovinu u Kamičanima: priča o upornosti, zemlji i životu od vlastitih ruku
U sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, u Bosanskoj Krajini, nedaleko od Kozarca i Prijedora, nalazi se mjesto koje za mnoge ljude nije samo tačka na mapi, nego simbol istrajnosti, sjećanja i povratka. Kamičani su danas poznati i po Memorijalnom centru koji čuva uspomenu na tešku prošlost, ali i po ljudima koji su, uprkos svemu, odlučili ostati uz svoju zemlju ili joj se vratiti nakon ratnih stradanja i raseljavanja.
U tom prostoru, gdje se prošlost i sadašnjost neprestano prepliću, živi i bračni par Emira i Sabahudin, čija priča svjedoči o snazi doma i važnosti povratka korijenima.
Ekipa emisije „Od kuće do kuće“, koju vode Almasa Lazović i Miran Karić, posjetila je upravo njih kako bi zabilježila svakodnevicu ljudi koji su od vlastitog rada stvorili život dostojan poštovanja. Njihova priča nije samo priča o obnovi kuće ili o ponovnom sadnju voćnjaka, nego i o emocionalnom i životnom izboru da se ostane vjeran zemlji na kojoj su rasli, radili i sanjali.
Kada su se vratili u Kamičane, dočekala ih je praznina, zarasla zemlja i gotovo ništa od onoga što su nekada imali. Ipak, baš iz te pustoši počeo je da se rađa novi život.
Emira se prisjeća da nakon povratka nije bilo ni voća ni hlada, ni onog prepoznatljivog osjećaja doma koji su nekada imali. Zajedno su odlučili da krenu ispočetka, korak po korak, bez velikih obećanja i bez lakih puteva. Posadili su orah, a danas taj isti orah ne samo da daje plodove nego i pravi hladovinu u kojoj tokom ljeta pronalaze predah od vrućina.
Ta hladovina je, na neki način, postala i simbol njihovog života: ono što je nekada bilo samo želja, danas je opipljiva stvarnost nastala iz rada, strpljenja i vjere da se od zemlje može ponovo napraviti dom.
Njihova odluka o povratku datira još iz 2000. godine. Iako su tokom rata bili izbjegli u Travnik, odakle se otvorila mogućnost da odu i dalje, čak u Švicarsku, za njih je izbor bio jasan. Nisu željeli život daleko od svoje djedovine, bez obzira na to koliko bi tamo uslovi možda bili lakši ili materijalno sigurniji.
Sabahudin kaže da su uvijek sanjali povratak na svoje, jer je emocija prema rodnom mjestu bila jača od svih drugih prilika. Taj osjećaj dijeli i veliki broj povratnika koji su, nakon godina provedenih u inostranstvu ili izbjeglištvu, shvatili da materijalna sigurnost ne može uvijek nadomjestiti pripadnost i identitet.
Kod Sabahudina se, kažu ukućani uz osmijeh, sve drži „vojnički“ i pod konac. Kuća, avlija, bašta i svaki detalj na imanju uređeni su disciplinovano, kao da je svaki predmet unaprijed dobio svoje mjesto. Emira kroz šalu priznaje da ju je ta urednost nekad i nervirala, ali s vremenom je upravo ta osobina postala dio stabilnosti njihove svakodnevice.
U mnogim povratničkim sredinama upravo je takav pristup nužan: kada se sve mora stvarati iznova, red, radne navike i organizovanost postaju jednako važni kao i finansijska sredstva.
Međutim, iza porodične harmonije i vrijednih ruku krije se i gorčina koja se ne može zanemariti. Sabahudin otvoreno govori o problemima s kojima se suočavaju demobilisani borci, o neujednačenim propisima i o osjećaju da su mnogi ljudi ostali bez priznanja za ono što su prošli tokom rata.
Posebno ga pogađa činjenica da se, kako kaže, pred penziju mora dokazivati kao da nije bio pripadnik Oružanih snaga BiH, iako je to za njega dio životne biografije koji se ne može izbrisati. Čekanje na penziju za njega nije samo administrativno pitanje, nego i pitanje dostojanstva.
Prema njegovim riječima, život sa primanjima od svega nekoliko stotina konvertibilnih maraka predstavlja ozbiljan izazov, naročito kada treba platiti režije, pokriti osnovne troškove domaćinstva i pomoći obrazovanje djece. Sabahudin posebno ističe nelogičnosti u tretmanu boraca u različitim dijelovima zemlje, upoređujući prava koja imaju bivši pripadnici različitih vojski i pitajući se zašto sistem ne tretira sve ljude jednako.
Njegovo nezadovoljstvo nije samo lično, nego odražava šire pitanje socijalne pravde i odnosa prema onima koji su nosili najveći teret rata.
Ono što dodatno pojačava njegovu ogorčenost jesu statistike i brojke koje, kako tvrdi, ne odgovaraju stvarnom stanju. Govori o ogromnom broju demobilisanih boraca i o potrebi za ozbiljnom revizijom sistema, jer bez preciznih podataka nema ni pravednih rješenja. Takve teme u Bosni i Hercegovini uvijek otvaraju širu raspravu o tome koliko su institucije spremne da priznaju i isprave greške iz prošlosti.
Za povratnike poput Emire i Sabahudina to nije teorijska rasprava, nego svakodnevna realnost koja određuje kvalitet njihovog života.
Ipak, uprkos svim teškoćama, njihov život nije obilježen pasivnošću. Naprotiv, oni neumorno rade na svom imanju, sade, beru, prerađuju i od onoga što proizvedu prave domaće proizvode koji nalaze put do kupaca na sajmovima širom zemlje. Ta proizvodnja nije samo ekonomska aktivnost, nego i način očuvanja tradicije.
U vremenu kada mnogi traže brza rješenja i gotove proizvode, domaći sokovi, pekmezi, voće, orašasti plodovi i drugi proizvodi iz porodičnih gospodarstava sve više dobijaju na vrijednosti. Ljudi prepoznaju kvalitet, ali i priču koja stoji iza svakog takvog proizvoda.
Upravo zbog toga Emira i Sabahudin su rado viđeni na sajmovima i u lokalnoj zajednici. Njihov trud pokazuje da selo i povratnički život nisu sinonim za zaostatak, nego za upornost, samoodrživost i dostojanstvo. Svaki pedalj njihove zemlje uređen je s pažnjom, a svaka biljka predstavlja dokaz da se i nakon najtežih razaranja može izgraditi novi početak.
Njihov dom nije raskošan, ali je topao; nije velik, ali je pun smisla; nije nastao lako, ali je zato duboko njihov.
Priča iz Kamičana zato nadilazi jednu porodicu. Ona govori o hiljadama ljudi koji su se nakon rata vratili svojim kućama, obnovili ono što je bilo porušeno i pokušali ponovo pronaći ravnotežu između sjećanja i budućnosti. U toj priči ima i tuge i ponosa, i nepravde i nade. Ali iznad svega, tu je ljudska volja da se ostane svoj na svome.
Emira i Sabahudin su primjer da dom nije samo zid i krov, nego prostor pripadnosti, rada i uspomena koje vrijeme ne može izbrisati.
Kada se pogleda njihov voćnjak, orah koji pruža hlad, uređena avlija i proizvodi nastali iz vlastitog rada, jasno je zašto su Kamičani za njih više od mjesta stanovanja. To je njihov izbor, njihova borba i njihov mir. U vremenu nesigurnosti, njihov život podsjeća da se vrijednosti ne mjere samo novcem, nego i odanošću zemlji, porodici i uspomenama.
Zato je njihova priča važna ne samo kao ljudska ispovijest, nego i kao podsjetnik da se snaga zajednice najčešće rađa tamo gdje ljudi ne odustaju od svog doma.
