Pravni i ustavni sporovi u BiH: između slobode govora, etničke politike i selektivne primjene prava
U Bosni i Hercegovini se već decenijama prepliću politika, pravo i identitetska pitanja, a upravo na toj tački najčešće nastaju najdublje ustavnopravne kontroverze. U razgovoru za portal „Slobodna Bosna“, ustavnopravni stručnjak prof. dr. Davor Trlin otvorio je niz tema koje se tiču ne samo pojedinačnih izjava političara, nego i šireg odnosa vlasti prema ustavnom poretku, ravnopravnosti građana i granicama dopuštenog javnog govora.
Njegova analiza posebno je važna jer pokazuje da se u BiH često govori o principima, ali se oni u praksi primjenjuju selektivno, zavisno od političkog interesa i trenutne konstelacije moći.
Jedna od centralnih tačaka Trlinove argumentacije odnosi se na izjave državnog ministra Staše Košarca, kao i ranije nastupe Milorada Dodika u kojima su Bošnjaci predstavljani kroz narativ o prijetnji demografskom ili teritorijalnom poretku. Prema njegovom tumačenju, kada visoki nosilac izvršne vlasti javno označava pripadnike druge etničke zajednice kao opasnost, takav govor više ne spada u okvir obične političke polemike.
Naprotiv, on dobija obilježja koja mogu odgovarati krivičnom djelu izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti, predviđenom članom 145a Krivičnog zakona BiH. Trlin pritom naglašava da je važno praviti razliku između slobode izražavanja i govora koji proizvodi društvenu štetu, jer sloboda govora ne uključuje pravo na poticanje mržnje prema cijelim narodima ili etničkim grupama.
U pravnoj teoriji i praksi, ovakve izjave nisu bez posljedica samo zato što dolaze iz političkog prostora. Naprotiv, što je javna funkcija viša, to je i odgovornost veća. Trlin ukazuje da se problem dodatno produbljuje kada institucije koje bi trebale reagovati ostaju pasivne ili postupaju usko formalistički.
Po njegovom mišljenju, jedan od ključnih razloga zbog kojih do procesuiranja rijetko dolazi jeste način na koji Tužilaštvo BiH tumači nadležnost, ali i spremnost da se predmeti ustupaju nižim nivoima vlasti, čime se stvara dojam da se ozbiljni slučajevi svode na lokalne ili administrativne sporove. Takav pristup, prema Trlinu, nije samo problem efikasnosti, već i pitanje zaštite ustavnog poretka i jednakosti građana pred zakonom.
Posebno zanimljiv dio njegove analize odnosi se na pitanje zastare i ponavljanih javnih istupa. Trlin pojašnjava da se u slučajevima kada ista osoba kontinuirano ponavlja sporni sadržaj ne može govoriti o svakom nastupu kao o potpuno odvojenom događaju za potrebe zastare, nego se može primijeniti institut produženog krivičnog djela, kako je propisano članom 54. KZ BiH.
To znači da pravni rokovi ne moraju teći za svaku izjavu posebno, nego da se računa cjelina ponašanja, odnosno posljednja radnja u nizu. Ovakvo tumačenje ima velik značaj jer sprečava da se odgovornost izbjegne jednostavnim ponavljanjem istih poruka u različitim prilikama i kroz različite medijske kanale.
Druga velika tema koja se stalno vraća u političkom životu BiH jeste pitanje „legitimnog predstavljanja“. Trlin upozorava da se od pojedinih odluka Ustavnog suda i međunarodnih presuda često stvara gotovo dogmatska formula, iako se ti pravni akti ne mogu mehanički širiti na sve institucije i sve nivoe vlasti.
Posebno problematizira način na koji se presuda „Ljubić“ interpretira u javnosti: prema njegovom mišljenju, dio političkih aktera iz tog predmeta izvlači zaključke koji u samoj presudi nisu sadržani. Radi se, kako navodi, o preslikavanju zaključaka vezanih za Dom naroda Federacije BiH na druge funkcije i organe vlasti, iako za to ne postoji pravni osnov.
Takva praksa, ističe on, često služi kao alat za političku blokadu ili za održavanje etničkih privilegija, umjesto da doprinese ustavnoj ravnoteži.
U toj istoj liniji Trlin podsjeća da se načelo legitimnog predstavljanja u političkim debatama koristi selektivno i oportuno. Dok se u Federaciji BiH snažno insistira na etničkoj zastupljenosti, u drugim situacijama se ista logika potpuno ignoriše. Kao primjer navodi činjenicu da se potpredsjednik Republike Srpske iz reda Hrvata bira uglavnom srpskim glasovima, što pokazuje da etnička formula nije dosljedno primijenjena ni u jednom pravcu.
Također podsjeća da pojedini politički subjekti bez zadrške ulaze u kantonalne vlasti koje nastaju na osnovu obične većine, iako istovremeno govore o nužnosti strogog etničkog balansa. Upravo tu se, prema njegovom mišljenju, vidi duboka kontradikcija između deklarativnih principa i realnog političkog ponašanja.
Trlin takvo stanje dovodi u vezu s presudama Evropskog suda za ljudska prava, naročito u predmetima „Sejdić-Finci“ i „Zornić“, koje su jasno postavile zahtjev da se iz izbornog i ustavnog sistema uklone etničke privilegije i da se ide prema većem stepenu građanske ravnopravnosti. Umjesto da te presude budu polazište za reformu, one su, prema njegovom osvrtu, često pretvorene u instrument političkog nadmudrivanja.
Time se građanima šalje poruka da su njihova prava sekundarna u odnosu na etničke kvote i dogovore političkih elita. U takvom ambijentu, ustavno pravo gubi svoju zaštitnu funkciju i postaje sredstvo za održavanje postojećih podjela.
Još jedna važna dimenzija ove rasprave odnosi se na upotrebu termina „županija“ umjesto ustavno prihvaćenog naziva „kanton“. Trlin tu jasno razlikuje privatni govor od službenog djelovanja vlasti. Građani, političari i mediji mogu u svakodnevnom govoru koristiti izraze koje žele, ali organi vlasti ne smiju u službenim aktima uvoditi naziv koji nije u skladu s ustavnim rješenjima.
Ustavni sud Federacije BiH je, prema njegovom objašnjenju, u više navrata utvrdio da je jedini ustavno ispravan termin – kanton, a posebno je značajno što se poziva i na odluku iz januara 2026. godine. Unošenje termina „županija“ u službenu dokumentaciju ne predstavlja samo stilsku posebnost, nego potencijalno zadire u ustavni poredak i može otvoriti pitanje odgovornosti po članu 239. KZ BiH.
Međutim, Trlin upozorava da je pravosudna reakcija u ovakvim slučajevima često slaba ili izostaje kada se sporni termin koristi samo u usmenom političkom diskursu. To, prema njemu, govori o širem problemu institucionalne tolerancije prema simboličkim provokacijama. Iako se na prvi pogled može činiti da je riječ o semantici, u multietničkom društvu nazivi, simboli i službeni izrazi imaju snažno političko i ustavno značenje.
Zato, kako ističe, takvi postupci nisu bezazleni, jer testiraju granice ustavnog autoriteta i pokazuju koliko su institucije spremne da brane vlastite norme.
U konačnici, analiza prof. dr. Davora Trlina pokazuje da bosanskohercegovački pravni sistem ne pati samo od normativnih nedosljednosti, nego i od problema njihove primjene. Kada se sloboda govora koristi kao štit za političku mržnju, kada se ustavne presude tumače selektivno i kada institucije prešutno toleriraju neustavne obrasce, pravni poredak ulazi u zonu nestabilnosti.
Zato je, kako sugerira Trlin, presudno da se rasprava o etničkim odnosima, izbornim pravilima i službenom jeziku vraća u okvir prava, a ne dnevne politike. Samo tako se može graditi sistem u kojem će ustav vrijediti jednako za sve, a ne samo za one koji u datom trenutku imaju političku moć.
