NAPOMENA: Tekst koji ćete pročitati govori o tome šta je naš narod prakticirao a neki još uvijek prakticiraju iako je pogrešno i nema veze sa islamom i samo je riječ o sujevjeruju, tekst je preuzet sa portala Aura.
Narodna vjerovanja i običaji prenosili su se s koljena na koljeno usmenim kazivanjem ili praktičnom primjenom. Značajan doprinos dali su i narodni pjevači i svirači, prenoseći ih narednim generacijama kroz pjesmu, svirku i igru. U naše vrijeme čuvari takve tradicije su folklorne sekcije. Pa ipak, malo je sačuvanih zapisa u izvornom obliku, a bar potpisniku ovih redova nije poznato da li su objedinjeni i objavljeni u jednoj knjizi, piše “Aura“…U nastojanju da ih sačuvaju od zaborava, priređivači su uglavnom bilježili običaje i vjerovanja u mjestima iz kojih potiču, rijetko prelazeći „zavičajne“ okvire, ali i takve zabilješke su dragocjen doprinos budućim priređivačima koji će lakše prikupiti i objediniti građu za ozbiljan projekt. U jedno smo sigurni: što vrijeme više odmiče, narodna vjerovanja i običaji, uz spoznaju ljekovite poruke i pouke, dobijaju na sve većem značaju i zanimljivosti.Naš tekst neka bude skromni doprinos u očuvanju ovog nacionalnog blaga od zaborava u našem vremenu kada mnoge vrijednosti gube na značaju.
Nimet, voda i vatra – Jedno od vjerovanja kako sačuvati berićet u kući, koje je upražnjavano uglavnom među bošnjačkim seoskim stanovništvom u gotovo svim dijelovima Bosne i Hercegovine, kazuje kako domaćin ne smije nikada dozvoliti da se kuća petkom i nedjeljom pomete, jer će se berićet iz kuće izmesti. Te dane ne valja ni volove u jaram hvatati, niti se na kućnu čeljad srditi.Kako bi se sačuvao kućni berićet, uoči petka ili Jurjeva pomete se kuća na dvije kamare (hrpice), a domaćica koja to radi govori:
“Dževap činim mu, dedžiji džep čanak…”Potom se smeće sa obje kamare pomiješa, pokupi i baci prema Kibletu i tri puta pljune u metlu. Kada bi se useljavalo u novosagrađenu kuću najprije bi se naložila vatra (nerijetko bi to bilo ognjište sa verigama) od sitnog granja koje je voda nanijela, kako bi u novom domu uvijek bilo berićeta. Neki bi to činili i sa pticom, pa kada useljavaju puste pticu da leti po kući. Bio je to znak da sreća leti po kući kao ptica.Ništa se nije moglo uporediti sa nimetom, vodom i vatrom. Hljeb ili kruh se ljubio prije nego što se stavljao u usta, a isto tako kada bi pala mrvica sa sofre na prostirku. Pri tome bi domaćin govorio djetetu kako je sva snaga u mrvici, a ko bi je pogazio počinio bi veliki grijeh ili, govorilo se, “moglo bi ga sapresti zlo”.
Domaćinska pravila – Prije nego što bi se počelo jesti za sofrom, proučio bi se bismilet. Isto se činilo prije nego što bi se pihnula voda iz posude. Ko bi se pak za sofrom porezao, bio je to znak da će se kajati od nekog posla kojeg je uradio, ili od riječi koju je “nakrivo” izgovorio. Kako je vatra na ognjištu predstavljala u isto vrijeme i svjetlost (u noćima) i moć grijanja, uz sve druge spoznaje “kako bez vatre nejma toplog nimeta-kruha”, govorilo bi se kako u vatru ne valja pljuvati, a posebno je grijeh onome koji u nju mokri.Također se vjerovalo kako ne treba iz kuće nikom ništa davati da iznese, čak ni najboljim prijateljima. Sve što je domaćin želio dati, izlazio je za gostom (musafirom) preko kućnog praga i darovao bi ga prilikom ispraćajnog pozdrava. Zato je bilo normalno vidjeti domaćina da nosi kesu dok prati goste. U suprotnom da to gost učini, svjesno ili nesvjesno, odnio bi nafaku iz kuće.Važilo je pravilo i kod musafira. Ni najbolji prijatelj, koji bi pošao iz domaćinove kuće, nije trebao zaiskati ništa, pa makar čašu vode, jer ne bi to bilo uredu od njega. Svjesno ili ne, iskazao bi zavidnost domaćinu, sluteći njegovu propast. Otud je opreznost bila značajna vrlina.
