Odrastala sam uz oca koji nikada nije pokazivao slabost. Hvala Bogu, nisam imala priliku gledati njegove suze, jer je uvijek bio stub snage i oslonac našoj porodici. Nikada nije govorio o emocijama, nikada ih nije iznosio riječima, ali sam ih osjećala na druge načine. Kada me grlio, njegova ruka bi zadrhtala, a srce bi mu snažno kucalo, kao da zvono odjekuje. To su bili tihi znaci ljubavi koje nije znao, ili možda nije htio, sakriti.
Moj babo je kroz život hodio sam sa svojim brigama, noseći teret o kojem mi nismo znali ništa. Nama, njegovoj djeci, dani su izgledali veseli, ispunjeni radošću i smijehom, jer je sve želje, pa i one najmanje, uvijek nastojao ispuniti. Sve ono što je njemu bilo teško, nama je pretvarao u radost, u uspomene koje će ostati zauvijek.
Njegov život bio je pun žrtve, ali se nikada nije žalio. Svoje boli je skrivao, a nama je pružao samo osmijeh i toplinu doma. I danas, kad ga gledam, on je isti onaj čovjek, uvijek nasmijan, uvijek spreman da kaže da je dobro, i onda kada u njegovim očima zasjaje suze. A te suze danas ipak vidim – iako su one od sreće, od ponosa, od zahvalnosti.
I teško mi je priznati sebi da bih možda voljela da ih nisam ni sada vidjela, jer me bole na neki poseban način. Moj babo, moj junak, moj oslonac – i dalje ostaje simbol snage, iako mu oči govore da i on ima svoju krhkost. Njegova ljubav, sakrivena iza tišine i osmijeha, bila je i ostala najčistija i najiskrenija.
