Safet Sarajlić podijelio je porodičnu priču koja svjedoči o vjeri, strpljenju i predanosti – priču o svom pradedu, Mustafi Hadži Efendiji Sarajliću, koji je krajem 19. stoljeća krenuo na jedno od najznačajnijih i najtežih putovanja u životu jednog muslimana – put na hadž.
Godina je bila 1898. – vrijeme kada nije bilo aviona, brzih vozova, pa čak ni uređenih drumskih mreža koje bi povezivale Bosnu sa Arapskim poluostrvom. Put na hadž u to doba bio je dug, iscrpljujući i neizvjestan, a trajao je mjesecima, često i godinama. Mustafa Hadži Efendija znao je da ga čeka putovanje koje će ga fizički udaljiti od porodice na duže vrijeme, ali njegova odlučnost da ispuni ovu svetu obavezu bila je jača od svake prepreke.
Njegov put do Meke trajao je šest mjeseci u jednom pravcu. Prelazio je udaljenosti karavanima, lađama i pješice, izložen vremenskim nepogodama, dugim danima hodanja i noćenjima pod otvorenim nebom. Svaka etapa puta nosila je vlastite opasnosti – od bolesti i iscrpljenosti, preko razbojnika na pustinjskim drumovima, do prirodnih nepogoda.
Po dolasku u Meku, Mustafa Hadži Efendija nije se vratio kući odmah nakon obavljenih obreda hadža. Ostao je još godinu dana kako bi obavio bedel hadž za svoju punicu – plemenit čin u kojem vjernik obavlja hadž u ime osobe koja to sama nije mogla učiniti. Time je pokazao ne samo predanost vjeri, nego i duboko poštovanje i ljubav prema porodici.
Tek nakon završetka te dodatne godine u Meki, krenuo je na put nazad u Bosnu, što je značilo još pola godine putovanja. Ukupno, bio je odsutan dvije pune godine. Za to vrijeme, njegova porodica kod kuće snosila je teret svakodnevnog života bez njegove prisutnosti i pomoći. Safet naglašava koliko je bilo izazovno obezbijediti osnovne potrebe domaćinstva u tim okolnostima – u vremenu kada se živjelo od vlastitog rada i kada odsustvo jednog člana porodice moglo značiti ozbiljne ekonomske poteškoće.
Po povratku, Mustafa Hadži Efendija je svoju vjeru pretočio u djelo – izgradio je džamiju u Parsovićima. Taj objekat i danas stoji kao svjedočanstvo njegove predanosti i kao mjesto okupljanja vjernika, prenoseći njegovu duhovnu ostavštinu budućim generacijama.
Sa hadža je donio i astrolab – precizni astronomski instrument koji se koristio za orijentaciju, računanje vremena i određivanje položaja nebeskih tijela. U vrijeme kada ga je donio, astrolab je bio izuzetno rijedak i vrijedan predmet. Kasnije su ga njegovi nasljednici poklonili muzeju u Konjicu, gdje se danas čuva kao jedan od najvrjednijih eksponata, ne samo zbog tehničke i historijske vrijednosti, već i zbog priče koju nosi.
Safet u svom zapisu napominje da se sve navedene činjenice mogu provjeriti putem dostupnih izvora, želeći time potvrditi da ovo nije samo porodična legenda, nego istinski dokumentovana priča.
Ova priča nije samo o jednom čovjeku i njegovom putovanju. Ona je i svjedočanstvo vjere koja nadvladava prepreke, porodične časti i odanosti, kao i naslijeđa koje traje više od jednog stoljeća. Mustafa Hadži Efendija Sarajlić ostavio je djelo koje i danas govori o tome kako se nekada živjelo, koliko se žrtvovalo za vjeru, i koliko su ljudi bili spremni uložiti sebe da ispune svoje duhovne obaveze.
Autor: Safet Sarajlić
