Dodik ponovo kritikuje pravosuđe i tvrdi da su prijave protiv građana RS dokaz duboke podjele u BiH
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik izjavio je da je, prema njegovim riječima, protiv građana Republike Srpske podneseno čak 55.000 krivičnih prijava zbog objava koje su uslijedile nakon smrti pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
Ova tvrdnja, iznesena u javnom nastupu, ponovo je otvorila raspravu o tome kako se u Bosni i Hercegovini tretiraju poruke na društvenim mrežama, ali i o sve dubljim političkim i nacionalnim podjelama koje se godinama prelamaju kroz institucije, javni prostor i međusobne optužbe političkih aktera.
Dodik je naveo da su, kako tvrdi, prijave podnesene putem različitih aplikacija i kroz druge aktivnosti koje su uslijedile nakon vijesti o smrti Ratka Mladića. Takav podatak, prema njegovom tumačenju, pokazuje koliko je Bosna i Hercegovina, kako je rekao, “podijeljena i nemoguća”.
U njegovom izlaganju broj prijava nije predstavljen samo kao statistika, nego kao argument kojim želi potvrditi stav da zajednički politički okvir u BiH ne funkcioniše na način koji bi, po njegovom mišljenju, bio održiv za sve narode i entitete.
Ratko Mladić, čije se ime i dalje često pojavljuje u političkim i društvenim polemikama, pravosnažno je osuđen za najteže ratne zločine pred međunarodnim sudom. Zbog toga svaka javna reakcija na njegovu smrt u Bosni i Hercegovini izaziva snažne emotivne i političke podjele.
Dok jedni insistiraju na poštovanju presuda i sjećanju na žrtve, drugi i dalje koriste retoriku koja relativizuje odgovornost ili ga prikazuje kroz prizmu ratnog narativa koji se dugo održava u dijelu javnosti Republike Srpske. Upravo u tom kontekstu Dodikove izjave dodatno zaoštravaju raspravu i podsjećaju koliko su pitanja prošlosti i dalje prisutna u svakodnevnoj politici.
Kritike prema sudu i tužilaštvu
U istom obraćanju Dodik je kritikovao rad pravosudnih institucija u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da bi Sud i Tužilaštvo trebalo da budu, kako je rekao, “instrumenti isključivo bošnjačke politike”. Takve izjave nisu nove u njegovom političkom diskursu, jer on već godinama osporava legitimitet dijela državnih institucija i tvrdi da su one nametnute, neustavne ili politički pristrasne.
Time Dodik nastavlja narativ koji je često prisutan u njegovim nastupima, a koji podrazumijeva tvrdnju da institucije na državnom nivou ne predstavljaju ravnotežu, već sredstvo političke dominacije.
Prema njegovim riječima, tužilaštvo bi trebalo da podiže krivične prijave na osnovu zakona koji je, kako je rekao, neko nametnuo bez prolaska kroz parlamentarnu proceduru. Time je ponovo problematizovao način na koji su formirane i funkcionišu institucije pravosuđa na nivou BiH, nazivajući cijeli sistem “nakaradnim”.
Ovakav stav nije samo politička poruka, nego i pokušaj da se u javnosti održi osjećaj institucionalne nelegitimnosti, posebno u dijelu biračkog tijela koje već ima nepovjerenje prema državnim institucijama.
Pravosuđe u Bosni i Hercegovini već godinama je pod snažnim pritiscima, kritikama i pokušajima političkog uticaja. Dok jedni smatraju da su sud i tužilaštvo nedovoljno efikasni, drugi upozoravaju da su institucije pod stalnim napadima onih kojima smeta njihova nezavisnost.
U takvoj atmosferi svaka izjava visokog političkog funkcionera dobija dodatnu težinu, jer ne utiče samo na dnevnu politiku, nego i na povjerenje građana u vladavinu prava, jednakost pred zakonom i mogućnost da se procesuiraju svi oblici govora mržnje ili negiranja zločina.
Poruke o ratnim komandantima i politički narativ o prošlosti
Dodik se u svom govoru osvrnuo i na pitanje odnosa prema ratnim komandantima, tvrdeći da, kako je rekao, “muslimani štite svoje generale koji su direktno odgovorni za zločine nad Srbima”, dok, po njegovom mišljenju, srpskom narodu “ništa ne daju”.
Ovakva formulacija uklapa se u poznat obrazac međusobnog optuživanja koji često dominira javnim prostorom u BiH, gdje se ratna prošlost koristi kao sredstvo za potvrđivanje političkih pozicija, produbljivanje nepovjerenja i mobilizaciju podrške vlastitom biračkom tijelu.
Takve izjave imaju snažan odjek jer se oslanjaju na kolektivno sjećanje i na osjećaj nepravde koji je i dalje prisutan među različitim zajednicama. Međutim, problem nastaje kada se ratni narativi koriste za opravdavanje današnje političke konfrontacije, umjesto za suočavanje s prošlošću i stvaranje prostora za odgovorno razgovaranje o činjenicama.
U Bosni i Hercegovini još uvijek nije postignut širi društveni konsenzus o načinu na koji treba govoriti o ratnim zločinima, žrtvama i presudama, pa svaki politički istup koji relativizuje ili instrumentalizuje tu temu dodatno zaoštrava odnose.
U tom smislu, Dodikove poruke nisu samo komentar na aktuelne događaje, nego i nastavak dugotrajnog političkog modela u kojem se institucionalne krize, nacionalna retorika i osporavanje državnog poretka međusobno nadopunjuju. Takav model, iako kratkoročno može služiti za političku konsolidaciju, dugoročno produbljuje nepovjerenje među građanima i otežava svaku vrstu zajedničkog političkog dogovora.
Upravo zato svaka nova izjava ovog tipa izaziva pažnju ne samo zbog sadržaja, nego i zbog posljedica koje može imati na ionako krhke međunacionalne odnose.
Ustavni poredak, izbori i najave novih političkih rasprava
Dodik je također poručio da takve pravosudne institucije, po njegovom mišljenju, nisu predviđene da budu u Ustavu Bosne i Hercegovine. Time je ponovio stav koji se često čuje iz vrha SNSD-a i institucija Republike Srpske, a koji podrazumijeva da je dio državnog aparata nastao kao rezultat međunarodnog ili političkog pritiska, a ne kao rezultat izvorne ustavne volje.
U praksi, ovakva retorika često služi kao uvod u nove zahtjeve za preispitivanje nadležnosti države i jačanje entitetskih pozicija.
Dodao je i da vjeruje kako će nakon izbora pitanje tih institucija ponovo biti stavljeno na dnevni red, nakon čega bi se, kako je naveo, o njima trebalo razgovarati. Ova najava pokazuje da politička borba oko pravosuđa i ustavnog uređenja nije završena, već da se, naprotiv, nastavlja kao jedna od ključnih tema u međustranačkim i međuentitetskim odnosima.
Izborni ciklusi u BiH često donose slične poruke, jer politički lideri kroz njih testiraju granice podrške i pripremaju teren za pregovore o budućem institucionalnom okviru.
Na kraju svog izlaganja, Dodik je rekao da, prema njegovom mišljenju, “muslimani ništa ne čine da očuvaju BiH” kao zajednicu tri konstitutivna naroda, te da i dalje guraju koncept građanskog uređenja koji, kako je ocijenio, nije bio realan. Ova ocjena otkriva suštinu njegovog političkog stava: odbacivanje modela koji bi naglasak stavljao na građanski identitet iznad etničkog, uz insistiranje na konceptu ravnoteže među narodima kao jedinom mogućem osnovu državnog poretka.
Istovremeno, kritičari takvog pristupa upozoravaju da se iza pozivanja na konstitutivnost često krije blokada reformi i održavanje permanentne političke napetosti.
U širem smislu, ovaj istup pokazuje koliko je politička scena u Bosni i Hercegovini i dalje opterećena ne samo teškim naslijeđem rata, nego i dubokim neslaganjima o tome kakva država treba biti, kako treba funkcionisati i ko ima pravo da definiše njen budući razvoj. Dok jedni traže jače institucije i dosljednu primjenu zakona, drugi insistiraju na etničkim i entitetskim linijama podjele.
Između ta dva pristupa, javni prostor ostaje mjesto stalnih sporova, u kojem se i pravosuđe, i ustav, i sjećanje na rat koriste kao instrumenti političke borbe.
