Iza uspješne medicinske karijere prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, aktuelnog direktora Opće bolnice “Abdulah Nakaš” u Sarajevu, stoje decenije rada, hiljade operacija, brojna stručna priznanja i uvjerenje da se najveći autoritet ne gradi titulom, već primjerom.
U intervjuu za Youtube kanal ‘Emisija Iza scene’ govorio je o putu koji ga je doveo među najpriznatije ortopede u regionu, filozofiji upravljanja bolnicom, porodici, izazovima kroz koje je prolazio, ali i poruci mladim ljekarima da svoju budućnost grade upravo u Bosni i Hercegovini.
Od ratnih operacionih sala do svjetskih priznanja
Tokom razgovora podsjećeno je na profesionalni put profesora Gavrankapetanovića, koji je nakon rata preuzeo Kliniku za ortopediju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Uprkos nedostatku savremene opreme i teškim uslovima rada, uvodio je složene operativne zahvate na kičmi, razvijao moderne metode ugradnje endoproteza kuka i koljena te postavio temelje savremenog liječenja hroničnog osteomijelitisa.
Sa svojim timom radio je na razvoju hirurških protokola za sanaciju teških inficiranih ratnih povreda kostiju, a njegov rad nagrađen je i na međunarodnim stručnim skupovima. Posebno je istaknuta i Bosanskohercegovačka medicinska inicijativa, koja je povezala domaće i strane stručnjake i otvorila vrata međunarodnoj naučnoj saradnji.
Oglas
Govoreći o tome šta za njega znači biti uspješan direktor zdravstvene ustanove, profesor je naglasio da rukovođenje ne podrazumijeva izdavanje naredbi iz kancelarije, nego svakodnevni rad uz zaposlene i pacijente.
“Prije svega ja podrazumijevam, odvajam menadžera u bolnicama, u zdravstvenim institucijama. Mislim da organizacija posla treba da bude ključni zadatak raspored, distribucija odgovornosti prema šefovima odjeljenja, odsjeka, glavnim i odgovornim tehničarima. Dobar dio svoje odgovornosti koju imate distribuirate na one kojima vjerujete i koji zajedno s vama učestvuju u kreaciji i ostvarenju vaše vizije. Što je vizija? Vizija je jedna dobra kvalitetna bolnica koja služi bolesnicima. Ono što bih ja izdvojio i što se možda razlikuje od klasičnog menadžerskog pogleda na ovaj dio, ali mislim da je u bolnicama ovo neophodan. Ja mislim da onaj koji je menadžer, koji nosi bolnicu, koji je najodgovornije lice, u stvari treba da najviše radi i treba da najviše služi i bolesniku, da služi i svojim zaposlenicima. Ali u smislu da se kroz njegov rad svakodnevni, da to oni koji s njim rade prepoznaju i da u takvim situacijama oni mnogo jasnije, otvorenije pomažu, podržavaju. Jer kada vide da onaj koji vodi ustanovu je spreman da najviše radi, da najviše radi, onda je to sigurno nešto i to sam kroz cijeli život sam to vidio.”
Direktor koji ne želi biti čovjek iza kancelarijskih vrata
U nastavku razgovora profesor Gavrankapetanović objasnio je zašto nikada nije prihvatio model rukovođenja u kojem direktor većinu vremena provodi za radnim stolom.
“To je u stvari ta razlika između pogleda kako ja to gledam i još neki ljudi od kojih sam učio na Zapadu i kako se gleda klasični menadžer u bolnici. Ja ne mogu da zamislim da ja kao ljekar samo sjedim uz papire, da samo taj dio radim, da primam različite stranke, firme, kompanije. Ja ne volim taj način rada. Ja imam medicinskog direktora, vrlo odgovornu, doktoricu Lejlu Vidović koja nosi veliki dio posla u tom segmentu. Tu su naravno naše interne revizije, pravne službe, ekonomske službe koje u stvari vama pomažu u vašem radu. Glavni tehničar, moj dragi Mahir Pekić koji u stvari živi i radi u bolnici 24 sata. Vi jednostavno sami ne možete ništa napraviti. Zato u ovoj situaciji za jednog ljekara koji ima veliko iskustvo, koji može pomoći bolesnome, mislim da je vrlo važno da on jedan dio svog menadžerskog dijela, onaj koji je neophodan za ključne odluke donosi i da mu njegovi saradnici, da ima povjerenje, da vjeruje svojim saradnicima…”
Oglas
Govoreći o vrijednostima koje su ga oblikovale, istakao je da uspjeh nikada nije dolazio preko noći, već isključivo kroz svakodnevni rad i odricanje.
“Kad izaberete taj put onda ono što se priznaje i što je bitno to je samo neprekidni rad, učenje, ne postoji u životu kako bi mi u Sarajevu znali, nema folova, u ovoj oblasti ne postoji, vaši parametri su vrlo mjerljivi, ono što vi radite. A samo uporan stalan rad svaki dan može donijeti neki rezultat i može učiniti ono što vi želite, a nema ljepšeg smisla u životu nego da vi dođete u poziciju da možete pomognuti drugome.”
Porodica kao oslonac
Poseban dio emisije bio je posvećen privatnom životu profesora Gavrankapetanovića. Ispričao je kako je njegova supruga godinama podnosila brojna odricanja zbog prirode njegovog poziva, prisjećajući se i trenutka kada je zbog hitne operacije morao napustiti obilježavanje 20. godišnjice braka.
“Vidite, to je u stvari najteži dio. Moja supruga Lila je u svemu tome taj stup koji stoji za svega toga i za svih tih noći koji nisam u kući, gdje sam u bolnici. Svih onih sekiracija koje vi kod kuće preživljavate ako imate teškog pacijenta, ako se brinete. Svih onih godišnjih odmora na koje ne odete. Evo, bila je najbolji primjer, nama je bila 20. godišnjica braka i mi smo planirali da negdje izađemo, da to malo proslavimo. I to, poslije podne, mene je zvao moj uvaženi kolega Šukrija Đozić, on je tada još radio, imao jednog teškog pacijenta. Pacijent je imao tako teške povrede da je bio praktično umirući. Ja sam se izvinio, supruzi, otišao sam navečer u sedam i završio sam ujutro operaciju 15 do 5.”
Na kraju razgovora uputio je snažnu poruku mladim ljekarima i medicinskim stručnjacima iz Bosne i Hercegovine koji danas rade širom svijeta.
“Možda za kraj, neka poruka moja bi bila kao redovnog profesora medicinskog fakulteta u Univerzitetu u Sarajevu, prije svega svim mladim ljekarima. Želim da ostanu u svojoj zemlji, da ovdje napreduju, da ovdje grade svoju budućnost. Bosna i Hercegovina je lijepa, velika, prostrana zemlja u kojoj ima zaista mjesto za sve. Sa druge strane, želio bih da pošaljem poruku i svim ljekarima porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze bilo gdje u inostranstvu, da ih pozovem, da se vrate sa svojim porodicama, da dođu i pomognu razvoj bh. zdravstva dalje, ili makar da ostanu u stalnoj konekciji sa ljekarima ovdje. Vrlo nam je važno da Bosna i Hercegovina kao zemlja koja je u razvoju, da nam pomognu, da je dalje razvijamo i da medicinu kakvu možete dobiti u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, bude jednog dana ista kakvu možete dobiti na Mayo klinici u Sjedinjenim Američkim Državama. To je moja želja, nekako vizija i misija, a i moja poruka svim mladima, ostanite ovdje jer ovo je najljepša zemlja na svijetu.”
hayat
