Moj babo je u rat otišao sa svojih 20 godina.
U godinama kada je trebao misliti o školi, mladosti, životu i budućnosti, on je branio ono što je smatrao svojim.
Danas, toliko godina poslije, moj babo i dalje radi težak fizički posao da bi preživio. Ruke koje su nekada branile ovu zemlju danas su umorne od rada, a čovjek koji je dao dio svoje mladosti za državu i dalje se bori za dostojan život.
A onda dođu ratne svečanosti… U prvim redovima političari, govori, zastave, kamere i obećanja. Oni koji taj rat nisu osjetili na svojoj koži zauzmu mjesto u prvom redu, dok su oni koji su ga stvarno prošli često negdje u pozadini.
I zato se pitam šta je ova država dala mom babi?
Ne pitam zbog privilegija. Ne tražim ništa posebno. Samo pitam gdje je dostojanstvo čovjeka koji je sa 20 godina bio spreman dati sve za svoju zemlju, a danas mora svojim rukama zarađivati za osnovni život.
Nemojmo se boraca sjećati samo kada trebaju stati iza zastave i poslužiti kao dekoracija na svečanostima.
Ako već slavimo pobjedu, slavimo i ljude koji su je iznijeli.
Jer država nije samo zastava, govor i datum na kalendaru.
Država je i odnos prema onima koji su je branili.
I dok god borac koji je sa 20 godina branio ovu zemlju danas mora teško raditi da bi preživio, imamo puno pravo pitati: jesmo li se zaista odužili ljudima koji su nam omogućili da danas živimo slobodno?
Šahinoviç Mediha
