Imam kćerku koja je bila opsjednuta time da ostaje budna do kasno. Nije mogla otići u krevet sve dok svi u kući ne legnu. Nije mogla ni sklopiti oči ako je neko u kući još budan. Pokušavali smo različite metode, iskušali razne trikove – ali ništa nije pomagalo. Niti nagovaranje, niti prijetnja, niti objašnjavanje. To je već počelo uzimati danak na njenom licu, na sjaju njenih očiju i na njenom zdravlju.
Pitao sam i prijatelje – i shvatio da mnogi od njih prolaze isto sa svojom djecom: djeca ne vole spavati i vole ostajati budna, a niko od njih nije imao lijek za tu „naviku“. Razmišljao sam, sve dok mi nije sinula jedna ideja.
Rekao sam njenoj majci:
„Mogu učiniti da naša kćerka zavoli spavanje i da joj se zgadi ostajanje budna. Ali lijek je gorak… Obećaj mi da je nećeš žaliti kada počnem primjenjivati ovu metodu.“
Rekla je da hoće.
Pozvao sam kćerku i rekao:
– „Anan!“
– „Da, babo?“
– „Večeras ćemo svi zajedno biti budni do kasno. Hoćeš li i ti s nama?“
Ozareno je poskakivala od sreće.
„Da, babo! Molim te, babo!“
Rekao sam joj:
„Ali nećeš smjeti zakasniti u školu ujutro?“
– „Neću, kunem se, probaj me!“
„Dozvoljavam ti da ostaneš budna, ali pod jednim uvjetom.“
Uplašila se malo: „Kojim?“
„Da nećeš spavati dok ja ne zaspim.“
Ponovo se obradovala, zamišljajući zabavnu noć.
I tako smo ostali budni, a ja sam namjerno pripremio sve ono što voli: priče, igre, smijeh. Ali nakon nekog vremena je počela drijemati, i gotovo zaspala.
Majka reče:
„Zaspala je. Da je prenesem u krevet?“
Rekoh:
„Nikako! Sada počinje liječenje.“
Prodrmao sam je i probudio. Teška srca se trgnula. Prođe petnaest minuta i opet zaspa. Ponovo sam je probudio. I tako više puta. Sve dok nije počela preklinjati:
„Babo, molim te, pusti me da spavam!“
A ja joj hladno odgovaram:
„Ne, ne… zar ne voliš biti budna? Zar nije lijepo?“
Sve dok napokon nije zaplakala i rekla:
„Ne volim! Ne volim više svirati noć! Hoću spavati!“
I tako – od te noći – kćerka se izliječila od sviranja i ljubavi prema ostajanju budnom do kasno.
Imad Elmisri
