Jedan razvedeni čovjek kaže:
Godinama nakon razvoda, nisam pokušavao da se vratim njoj. Dok je ona svakodnevno, uprkos proteklom vremenu, slala poruke. Nije me zaboravila. Pokušavala je mnogo puta, ali izgleda da njeno srce nije željelo da me pusti…
Željela je da ja budem taj koji će odlučiti da se pomirimo i nastavimo zajedno naš put – koji je sada postao nemoguć.
Moj muški ponos to nije dozvoljavao.
Čitao sam svaku njenu poruku, ali bih je odmah izbrisao i odložio telefon.
Uvijek me ponos sprečavao da joj se približim.
Ne poričem – čekao sam njene poruke, i srce bi mi zaigralo od radosti kada bi stigle,
ali sam bio grub – prema njoj, i prema sebi.
Prošlo je nekoliko dana, a njene poruke više nisu stizale.
Pomislio sam da je odlučila da me zaboravi, da se umorila od pokušaja.
Ali zavladao je strah u meni – strah da sam je zauvijek izgubio.
Osjetio sam čežnju, tugu i brigu za nju.
Odlučio sam joj pisati. Poslao sam poruku i čekao odgovor.
Čekanje je bilo dugo, a moje strpljenje je nestajalo…
Napokon je stigao odgovor – ali nije bila ona, već njena sestra.
Zamolio sam je da je pozove da mi se javi.
Zašutjela je na trenutak, a zatim rekla:
“Ona je trenutno priključena na aparate u intenzivnoj njezi.
Molim te, uputi dovu za nju.”
Prekinuo sam je glasom punim jecaja: “U kojoj bolnici je ona sada?”
Istrčao sam van, prošao kroz crveno, ljudi su mi psovali, vozači trubili – ali me nije bilo briga.
Zaustavio sam auto nasred ceste, istrčao i potrčao prema bolnici…
Ušao sam u prijem bez pitanja – moje stanje je govorilo više od riječi.
Rekli su mi gdje se nalazi.
Nisu mi dali da uđem, ali sam ušao silom.
Uzeo sam je za ruku, pričao joj dugo kroz suze dok su me svi gledali sa sažaljenjem.
Otvorila je oči, pogledala me, i zatim se onesvijestila.
Uređaji su stali.
Njeno srce je stalo.
Sve oko mene je utihnulo.
Preselila je… sa osmijehom na licu.
U meni je ostavila prazninu koju niko ne može ispuniti.
Bila je ljuta i tužna zbog mene.
Nisam to mogao podnijeti.
Razbio sam sve oko sebe.
Bio je to šok…
Ne krivite me.
Bila je živa, a ja sam je ignorisao zbog svog ponosa.
Ali moj bol je ogroman.
Otišla je. Ostavila me samog…
Zato:
Oprostite onima koje volite – bez mjere.
Srušite zidove ponosa i inata.
Ne ušivajte rane prije nego ih očistite iznutra.
Razgovarajte. Objasnite. Izvinite se. Priznajte grešku. Popustite…
Jer smrt ne pita kad dolazi.
Autor: Hfz. Imad El-Misri
