Edin ef. Memić: Jedan od lahkih a korisnih ibadeta jeste zikr poslije namaza koji se sastoji od učenja riječi subhanallah (33x), elhamdulillah (33x), Allahu ekber (33x), te se završava riječima La ilahe illellahu vahdehu la šerikeleh. Lehul mulku, ve lehul hamdu, ve huve ‘ala kulli šejin kadir.
Za ovako proučen zikr Muhammed a.s. je kazao da će onom ko ga prouči biti oprošteni grijesi makar ih bilo kao morske pjene.
Na ovaj zikr je ukazano i u kur’anskim ajetima koji tretiraju pitanje namaza u strahu (u ratnim uslovima).
Svojom svakodnevnošću svjedočimo da neko ovaj zikr uči odmah nakon klanjanja farza a neko nakon što završi sa svim rekatima.
Bez obzira na lahkoću pomenutog zikra i njegovu vrijednost primjetne su tri vrste nemara prema istom. Prva je ona koja se odnosi na ljude koje “ponese” priča odmah poslije farza pa prednost daju priči koja nekada traje skoro do izlaska iz džamije. Kao da se nema baš toliko vremena da se sjedeći, ili u krajnjem slučaju izlazeći (jer ovaj zikr nije upitan ni kada se uči stojeći ili hodeći) on prouči. Ili da se zikri a pokretima glave “razgovara” s nekim drugim – vrlo često uz smijeh.
Druga vrsta nemara prema ovom zikru odnosi se na brzinu izgovaranja njegovih sastavnih riječi. Prateći brzinu rada na tespihu ili prstima prosto je nemoguće da čovjek takvom brzinom izgovara te riječi. Najčešće čujete šapat samo prvog dijela riječi: subha, elhalillah te allaber.
To je neispravan i neuvažavajući način.
Imami su prvi koji bi trebali svojom sporošću zikra ukazati na ispravan način njegova činjenja. Muktedije ih u tome trebaju slijediti sa saburom. Oni pak koji zikre odmah poslije farza i na njih se odnosi smjernost, skrušenost i sporost u zikru.
Treća vrsta je ona koja podrazumijeva izostavljanje zikra u potpunosti a zbog npr. dženaze koja čeka u periodu godine kada su dani kraći a namazi ublizu.
Samo za potpuno proučen, skrušen i smjeran zikr može se očekivati spomenuta nagrada iz hadisa kojoj smo svi, bez izuzetka, muhtač.
