Kada i kako muškarci plaču
Ko god kaže da muškarci ne plaču, ne gleda dovoljno pažljivo. Plaču muškarci — ne zato što su slabi, nego zato što su ljudi.
Plaču kada majke presel e. Sama riječ “majka” vrati ih u djetinjstvo: u kuću gdje je mirisala kahva i gdje je bilo dovoljno da se čuje njen glas pa da svijet ponovo ima smisla. Kad majka ode, kao da se iz kalendara izvuče čitava jedna godina, a kosa posijedi preko noći. Tada suze nisu samo tuga; to su i zahvalnost i strah da više niko neće izgovoriti njihovo ime onako blago.
Plaču kada izgube očeve. Tog dana shvate da su redovi ispred njih nestali i da je sada njihov red da budu stub i krov: da preuzmu tišinu u kojoj se donose teške odluke, da budu oslonac koji ne posustaje. U toj tišini čovjek nauči koliko je otac nosio, i tek tad njegove riječi dobiju novu težinu.
Plaču kada djeca obole. Plaču kad niko ne gleda — okrenu leđa, izađu iz sobe, poprave glas i vrate se nasmiješeni, jer znaju da te male oči snagu crpe iz njihove smirenosti. Tek kad se vrata zatvore, ramena popuste, a dlanovi pokriju lice: suze se puste da isperu strah, i onda se čovjek vrati da opet bude stijena.
Plaču kad udaju kćeri. Godinama su učili te nježne korake da ne posrnu; sad ih predaju nečijim drugim rukama i srce im, makar na trenutak, stoji između ponosa i brige. To su suze koje mirišu na radost i na rastanak u isti mah: suze očeva koji znaju da ljubav ne veže, nego pušta.
Plaču pod teretom nepravde i poniženja, kad sve učine kako treba, a svijet im ipak okrene leđa. Plaču kad ih pritisnu brige, kad im se čini da su iscrpili sve mogućnosti i da se vrata uporno ne otvaraju. Tada suze sapiraju gorčinu, a u grudima ostane samo tiha molitva da dođe izlaz.
Plaču i kad ostanu sami, daleko od domovine. Dok gledaju slike mjesta gdje su odrastali, shvate koliko korijeni znaju boljeti. Plaču i iz straha pred Allahom — to su suze koje ne stide nikoga: suze koje peru srce, bude savjest i vraćaju čovjeka na pravi put.
Plaču muškarci u noćnoj tišini, pod zvukom kiše ili na jastuku kojem mogu povjeriti ono što drugima ne umiju reći. Njihove suze rijetko teku niz lice da ih svako vidi; one teku iz srca i po srcu. Ne prave buku, ne traže publiku. Trag im se prepozna kasnije: u borama oko očiju koje su vidjele i podnijele, u blagosti glasa koji je naučio da razumije, u zagrljaju koji drži malo duže nego prije.
Ima dana kad muškarac zaplače samo zato što je dugo šutio, što je bio jak kad je trebalo, ali i kad nije morao. Kad sve prođe, nauči da snaga nije odsustvo suza, nego sposobnost da poslije suza ustane, obriše lice i nastavi da bude sin, brat, suprug, otac, prijatelj — čovjek koji stoji i onda kad mu je najteže sjesti.
Neka svaki čovjek ima ramena na koja smije spustiti glavu, makar na tren. Neka suze budu voda koja čisti, a ne sram koji se krije. I neka nas podsjećaju da su i oni koji nas nose — ponekad umorni, ponekad ranjeni, ali uvijek prisutni.
—
Neka vas Allah sačuva od tuge i bolnih suza,
i neka su vam večeri ispunjene smirajem, radošću i rahmetom. 💕🌙
