Sreća nije ono što posjedujemo – već ono što ostavimo u srcima svoje djece.
Danas pišem iz srca, sa suzama radosnicama i dušom punom zahvalnosti Allahu. ❤️
Neki dan, moj Imran se vraćao s kursa – bio je umoran, bio je mrak, a vrijeme akšama je isticalo.
Nije bio siguran hoće li stići kući na vrijeme da klanja.
I iako je bio nadomak našeg vlastitog butika, Bakka, i iako zna da mu je to “njegovo” – on je stao, ušao unutra, nazvao radnika selamom i pitao:
“Mogu li ja ovdje klanjati?”
Zastanite na trenutak.
Dijete koje ne uzima ništa zdravo za gotovo.
Dijete koje i u svome, pokazuje ahlak, poštovanje, odgoj.
Wallahi, moje srce se tada preplavilo takvom toplinom i ponosom da to ne mogu riječima opisati.
A ono što me dodatno ganulo…
Radnica me kasnije nazvala i rekla: “Došao je Imran i tako lijepo pitao može li klanjati. Toliko skromno, s poštovanjem… Samo da vam kažem – imate divnog sina.”
To su trenuci kad shvatiš – trud, dove, suze, strpljenje… sve se isplati.
Odgoj je blagoslov. A kad vidiš da ti dijete ne propušta namaz, da mu je Kur’an svakodnevnica, da ljepotu nosi kroz ponašanje – znaš da ti je Allah dao najveće bogatstvo.
Sreća nije stan, auto ni bankovni račun – već dijete koje zna kome pripada, kome klanja i kako se ophodi prema ljudima.
Ponosna sam. Zahvalna sam. I svim srcem molim Allaha da sačuva našu djecu i učvrsti ih na Pravom putu. 🤲
