Mnoge majke u Podrinju kojima su njihovi najmiliji ubijeni, ne mogu se više brinuti o sebi. Međunarodni forum solidarnosti „Emmaus“ godinama realizira projekat „Ljubav za majke Srebrenice“, te je uz pomoć stranih donatora inicirao i otvaranje Doma za starije osobe u Potočarima. Majke koje su ostale same, starost provode zajedno.

Šuhra Malić prije rata živjela je u Srebrenici sa mužem, četiri sina i kćerkom. Muž je radio na terenu, ona se brinula o porodici. Kaže, on je ostao željan njih, oni njega. Onda se desio rat i genocid.

“Dva sam sina izgubila, tri djevera, pet djeverića, jetvru. To je 11 ovdje u Potočarima. A ja sam iz Suhe iz Bratunca i tamo mi je 9 ubijeno u Školi ‘Vuk Karadžić’”, kazala je.

Šuhra i njen muž su bili prvi povratnici u Potočare. Tri njene kuće bile su devastirane i otete. Spavali su pod terasom.

“Ne daju nijedne kuće. Kažu: Mi smo se za ovo borili, nama je Krajišnik rekao: Šta zarobiš tvoje je i božije. I pokazuju neke papire, međe narapravili. Sve. A imam još jednu kuću i imanje, otišli tamo, htjede čovjek da nas pobije iz puške s prozora. Kaže: nemoj da mrdaš, ja sam ovo zarobio, borio se za ovo”, dodaje.

Uz pomoć stranih zvaničnika, vratila je kuću, a njen lik postao je simbol otpora prikazan i kroz čuvenu sliku Safeta Zeca. Sličnu sudbinu doživjela je i Dževa Hasanović iz Bratunca kojoj su ubijena dva sina i unuk, muž joj je ranije umro.

“Deverala sam, 21 godina je kako sam se vratila ovamo. Nisam ni plaćala, dobila donaciju, napravila kuću. Živjela, radila zemlju. Nisma pogledala niko da mi da šta. Imala sma krave, ovce, kokoši. Kupila sijeno, sijala pšenicu, svašta”, kaže Dževa.

Borbu za svoj prijeratno ognjište su dobile, ali izgubile su zdravlje. Ne mogu se više brinuti o sebi i smještene su u Dom za starija lica „Hatidža Mehmedović“.

“Ja sam bila u selu, samo se plašila. Puna sam straha. Samo se plašila. Navečer nisam smjela izaći nigdje, koni otići”, dodaje.

“Nastojimo prije svega da im pružimo tu neku osnovnu brigu, podršku i osjećaj da nisu same i napuštene. Majke koje su smještene nemaju puno zahtjeva. Njima je samo bitno da u na jednom mjestu, da se druže i osjećaj da nisu same i zaboravljene”, kaže Almedina Begović, direktorica Centra za starija lica “Hatidža Mehmedović” Srebrenica.

Kapacitet doma je 118 kreveta u osam bungalova sa po dva apartmana za četiri osobe.

“Dobro je. Dobre cure, fino slušaju. Fino onako”, kaže Dževa.

“Preživjeli smo što nije niko. Hvala svakome ko dođe da nas posjeti. Da mi malo ublaže bol i tugu. Ne mogu da spavam više puta. Od bola, od misli, od tuge”, dodaje Šuhra.

Misli i tugu dijele u bungalovu nazvanom Bosanska soba. Uskoro će im se pridružiti još majki čija je sudbina puna trauma. Od toplog doma i kuće pune djece, preko ratnih strahota do zajedničkog krova. I to u Potočarima gdje je sve počelo i gdje se sve završava.

N1