“Milioner otkrio istinsku sreću: Odgovor djeteta koje je promijenio njegov život zauvijek”

Sjedim u svojoj luksuznoj kancelariji, okružen svim onim što sam godinama smatrao simbolima uspjeha. Zlatni satovi, skupe slike, pogled na grad kroz prozore od poda do plafona. Ali danas, dok gledam u tu razkošnu prazninu, sjetim se onog televizijskog intervjua koji je promijenio moj život.

“Šta te je najviše usrećilo u životu?” – pitanje koje je odzvanjalo u mojoj glavi danima nakon emisije.

Počeo sam svoju priču polako, jer sam htio da svaki gledatelj razumije put kroz koji sam prošao…

Sjetim se onih dana kada sam mislio da će me nova kola, najnoviji telefon ili skupi sat učiniti sretnim. Kupovao sam bez razmišljanja. Kreditne kartice su gorjele od korišćenja. Ali svaki put kada bih dobio novu stvar, sreća bi trajala možda dan ili dva. Zatim bi se vratila ta praznina, taj osjećaj da nešto nedostaje.

Kada sam postao bogatiji, pomislio sam da problem nije bio u kupovini, već u tome što nisam kupovao dovoljno skupe stvari. Počeo sam kupovati najluksuzniju robu – satove od 50.000 eura, kola koja koštaju kao kuće, odjeću čije cijene su bile astronomske. Ali njihov sjaj bi brzo izblijedio. Sat je ostao sat, kola su ostala kola. Sreća je i dalje bila nedostižna.

Tada sam pomislio da je problem u tome što razmišljam sitno. Kupio sam fudbalski tim, investirao u luksuzne turističke komplekse, gradio hotele. Mislio sam da će me osjećaj moći i uticaja učiniti sretnim. Ali ni tada nisam osjetio onu sreću kakvu sam zamišljao. Sve je bilo samo posao, brojevi na računu, stres i odgovornost.

Jednog dana me prijatelj Hasan zamolio da pomognem u kupovini invalidskih kolica za grupu djece siročadi s invaliditetom. Odmah sam pristao i donirao novac. Mislio sam da je to to – novac je dat, dobro djelo je učinjeno.

Ali Hasan je insistirao: “Moraš ići sa mnom. Moraš lično predati kolica djeci.”

Nisam htio. Imao sam važne sastanke, telefonske pozive, milijunske ugovore koji čekaju. Ali nešto u Hasanovom glasu me natjeralo da promijenim planove.

Kada smo stigli u dom, srce mi se steglo. Djeca su bila tako mala, tako krhka, a njihove oči su sijale od radosti kada su vidjela nova kolica. Počeli su se voziti u svim pravcima, smijali su se od srca kao da su u najljepšem zabavnom parku na svijetu.

Gledao sam ih i osjetio nešto što nisam osjetio godinama – toplo, čisto, neopisivo zadovoljstvo.

Kada sam se okrenuo da odem, osjetio sam kako me neko hvata za nogu. Bilo je to malo dijete, možda sedam-osam godina, koje me je držalo čvrsto i gledalo pravo u oči.

Pokušao sam nježno da se oslobodim, ali dijete nije puštalo. Sagnuo sam se i upitao: “Da li želiš još nešto prije nego što odem?”

Ono što je dijete reklo sljedeće promijenilo je moj život zauvijek:

“Želim da upamtim tvoje lice, da te prepoznam kada te sretnem u Džennetu i da ti se tada još jednom zahvalim pred mojim Gospodarom.”

U tom trenutku su mi suze potegle niz lice. Nije bilo srama u tome – bile su to suze čiste radosti, suze spoznaje, suze čovjeka koji je konačno razumio šta znači istinska sreća.

To dijete, koje je imalo tako malo, a davalo je tako puno. Koje je mislilo na Džennet, na zahvalnost, na susret pred Allahom. Koje je u svojoj nevinosti pokazalo mudrość koju ja nisam imao kroz sve te godine traženja sreće na pogrešnim mjestima.

Danas znam da se istinska sreća ne kupuje. Ona se dijeli. Ona se osjeća kada vidite radost u očima onog kome ste pomogli. Ona se nalazi u tom trenutku kada shvatite da ste nekome promijenili život na bolje.

Sve one godine sam tražio sreću za sebe. Tek kada sam počeo tražiti sreću za druge, našao sam je i za sebe.

Sada redovno posjećujem taj dom. Djeca me čekaju, grle me, pričaju mi svoje priče. I svaki put kada odem, nosim sa sobom ono što nijedna kupovina nikada nije mogla da mi da – osjećaj da sam učinio nešto što ima smisla, nešto što će me, inshaAllah, čekati i u Džennetu.