Vratio sam se s puta, nakon godinu dana duge udaljenosti od svoje supruge i djece. Kako sam ih samo čeznuo! Srce mi je bilo puno što sam opet s njima.
Kada sam se vratio, posjetili su me rodbina, prijatelji i komšije. Ali sam primijetio da mi jedan komšija nedostaje. Nismo bili bliski, ali ga je bilo teško ne primijetiti. Uvijek se iz njegovog stana čula vika, svađe pred zoru, najčešće sa suprugom.
No, otkad sam se vratio – ni glasa od njega. Pa sam upitao suprugu: “Gdje je naš komšija, Ebu Islam? Niti ga vidim, niti čujem.”
U njenim očima pojavi se suza, pa mi reče: “Njegova žena je umrla prije tri mjeseca… Od tada se ne pojavljuje. Zatvoren je u stanu, sam, utučen, u tišini.”
Zaboljelo me. Bio sam šokiran. Odlučio sam ga sutradan posjetiti.
Otišao sam do njegovih vrata. Kucao sam, dugo. Kad je otvorio, bio je to slomljen čovjek. Mršav, iznuren, pogrbljen od tuge. Zagrlio me i briznuo u plač:
“Oprosti mi, brate. Znam da smo se nekad posvađali prije tvog putovanja. Nisam mogao podnijeti da neko na mene bude ljut…”
Rekoh mu: “Zaboravio sam već. Allah mi je svjedok. Ništa ti ne zamjeram.”
Tada je počeo pričati:
“Kako da ne plačem za njom? Bila je moja žena, saputnica, majka moje djece. Nisam je znao cijeniti. Sad, kad je nema, gušim se u kajanju.
Koliko je samo čekala lijepu riječ, osmijeh, pažnju. Koliko je suza prolila dok sam ja vikao, izlazio, provodio vrijeme sa drugima, dok je ona čekala mene – umorna, ali puna ljubavi.
Nikad joj nisam rekao ‘volim te’. Nikad joj nisam donio ni cvijet. Bila je zadovoljna s malo – a ja joj nisam davao ni to.
Kad bi bila bolesna, nisam pokazivao brigu. Ni pitao za lijek, ni platio terapiju.
Bila je tiha, nikad se nije žalila. Čak je i bolest sakrila od mene. Kad je umrla, nisam znao ni da je bolovala.
Sad, kad više nije tu, shvatio sam ko je ona bila. Shvatio sam koliko je vrijedila. I koliko sam ja bio slijep.”
Plakao je kao dijete. Nisam mogao ostati ravnodušan.
Napustio sam njegov dom i odmah otišao svojoj ženi. Zagrlio sam je čvrsto, sa suzama. Zahvalio Allahu što mi je još uvijek uz mene. Počeo sam je pitati o njenom životu, njenim brigama i željama.
Poruka svakom mužu:
Ne čekaj da izgubiš ženu da bi shvatio njenu vrijednost.
Ne štedi riječi ljubavi. Jedna “volim te” može joj dati snagu za čitav dan.
Ne budi šutljiv dok ona plače. Ne budi sebičan dok ona trpi.
Zagrli je. Zahvali joj. Voli je dok je tu.
Gospodaru naš, podari nam iskrenu ljubav i blagoslov u našim brakovima. A ti koji si izgubio, neka ti Allah podari smiraj, oprost i priliku za iskupljenje.
