Poruka svakom mužu… ne čekaj da je izgubiš
Priča jednog muža koji se vratio iz duge godišnje selidbe…
Vratio sam se kući nakon godinu dana provedenih u inostranstvu, daleko od supruge i djece. Srce mi je čeznulo za njima, i radovao sam se što ću ponovo biti među njima.
Kad su me nakon povratka obišli rodbina, prijatelji i komšije, primijetio sam da mi nedostaje jedan komšija – nije bio blizak prijatelj, ali je bio poseban među svima. Bio je poznat po glasnim svađama, čije smo odjeke često čuli pred zoru – vika na ženu, djecu, galama…
Prošlo je više od dvije sedmice otkako sam se vratio, a nisam čuo nijedan glas iz njihove kuće. Upitah svoju suprugu:
– Gdje je naš komšija, Abu Islam? Otkako sam došao, nismo čuli njegov glas, nije nas posjetio…
Vidjeh tugu u njenim očima. Suze su joj zaiskrile dok mi je odgovarala:
– Njegova žena je preselila prije tri mjeseca… Od tada se nije pojavljivao iz kuće. Zatvorio se u svoj dom – u tišini i kajanju.
Ušutjeli smo na trenutak. Moja supruga je zaplakala, a ja sam se stresao od unutarnjeg bola. Njegova žena… bila je izuzetna među ženama.
Upitah:
– A on? Kako je on sada?
– Živ je – reče – ali utopljen u tugu. A šta koristi tuga sad…?
Rekoh joj:
– Posjetit ću ga sutra, inšaAllah.
Ali nisam mogao čekati do sutra… Otišao sam odmah.
Pokucah, ali ni zvono ni dječiji glasovi nisu odzvanjali. Tišina…
Kucah jače, sve dok mi vrata ne otvori neko koga jedva da prepoznadoh…
Mršav, iznuren čovjek, izblijedjelog lica – nije više ličio na čovjeka kojeg sam poznavao.
Bacio mi se u zagrljaj, čvrsto me stisnuo i kroz suze rekao:
– Oprosti mi, molim te, oprosti! Nisam više u stanju podnijeti teret zamjerki… Oprosti mi za onaj sukob prije tvog puta…
Zbunjen rekoh:
– Za šta da ti oprostim? Zaboravio sam sve… Granična sam nostalgijom i željom da zagrlim svakog svog prijatelja, ne nosim u srcu zamjerke.
– Znam da si slao selame preko supruge – rekao je – ali nisam mario tada. Oprosti mi, brate…
Sjedišmo i započesmo razgovor. Bio je slomljen, utopljen u suze i bol.
– Kako da ne plačem za njom? – govorio je – Bila je moja žena, saputnica, majka moje djece, podrška u svakom koraku. Niko ne zna koliko mi sada nedostaje…
Gledao sam ga s iznenađenjem – toliko nježnosti i priznanja iz njegovih usta. A onda je dodao:
– Znam na šta misliš. Znam da se čudiš što sada govorim ovako. Ali došlo je vrijeme da priznam…
Vrijeme da joj dam barem dio onoga što joj dugujem. Vrijeme da je pohvalim… da priznam da sam je volio, iako joj to nikada nisam rekao.
Čekala je moju riječ pohvale… i nije je dočekala.
Čekala je osmijeh… a dobijala šutnju.
Čekala je pažnju, a ja sam bio škrt i grub.
Vraćala se umorna iz kuhinje i čišćenja, dočekivala me sa osmijehom… a ja bih se izderao zbog sitnice.
Nikada joj nisam rekao „volim te“, iako je to bilo sve što joj je trebalo da se ohrabri pred životom.
Uređivao sam se za druge, mirisao za druge…
A kući bih dolazio istrošen, hladan, neraspoložen.
Nikada joj nisam donio ružu, ni u običan dan, ni u praznik.
Nije tražila mnogo – samo da je izvedem, da joj pružim ruku u javnosti, da bude ponosna što pripada meni.
A šta je dobila? Samo zidove, samo tišinu, samo ćutanje.
Nikada nisam zvao da je pitam kako je.
Nikada nisam rekao: „Nedostaješ mi.“
Nikada nisam bio uz nju kad je bila bolesna.
Zamislite… krila je bolest od mene. Nije više imala snage da mi priđe.
Otišla je u tišini, onako kako je i živjela – tiho, bez zahtjeva.
– Jesam li je poznavo? – upitao je sam sebe. – Ne… nisam poznavao svoju ženu. Nisam je cijenio. Nisam je volio…
Ostavila me je u tišini… nakon što je godinama u istoj toj tišini živjela.
Koliko je samo čekala da je volim…
Zagrlio sam ga, stisnuo mu ruku, i tiho mu učio nekoliko ajeta iz Kur’ana.
Smirio se… Bio je to ispovijest koju nikome nije ranije rekao. Kao da me čekao da se vratim, da se predam toj tišini.
Izišao sam iz njegove kuće plačući. Otišao kući, zagrlio svoju suprugu, plakao na njenom ramenu, zahvaljivao Allahu što mi je još živa, što imam kome reći:
„Volim te. Oprosti mi. Kako si?“
Počeo sam je ispitivati o svemu što je proživjela dok sam bio odsutan. Pokazivao sam pažnju koju sam joj dugo uskraćivao.
🔸 O ti, mužu… Zar moraš izgubiti svoju ženu da bi shvatio koliko vrijedi?
🔸 O ti, mužu… Zar još nije vrijeme da popraviš ono što se slomilo među vama?
🔸 O ti, mužu… Zar ti je teško reći: „Volim te“?
Allahu, podari nam iskreno pokajanje i povratak Tebi. Oprosti nam i pokrij nas Svojom milošću. Ti si Onaj Koji oprašta, Plemeniti.
Amin, Gospodaru svjetova
