Najveći neprijatelj nekad ne dolazi izvana.
On šapuće iznutra.
Iz srca koje je prepustilo um brigama, prošlosti i strahovima od sutra.
Koliko puta si pao, ne zato što ti je neko podmetnuo nogu — već zato što si sebe uvjerio da ne možeš?
Koliko si puta bio rob nepostojećih scenarija?
Uništio dan zbog misli koje se nikada nisu ni obistinile?
Loša misao je sjeme.
Ako je ne iščupaš na vrijeme — iz nje izraste šuma sumnje, straha, zavisti i tame.
I što duže ostane, to više guši tvoju vjeru, tvoju nadu, tvoju snagu.
Zato – ne prihvataj svaku misao kao istinu.
Ne vjeruj svemu što ti dođe u glavu.
Jer nisu sve misli tvoje. Neke su ubacili drugi.
A neke je šejtan stavio da te slomi dok si slab.
Kada misli postanu otrov – Kur’an je protuotrov.
Kada glava postane preteška – sedžda je lijek.
Kada ne znaš više šta je istina – dova je put.
Ne truj se sumnjom u sebe.
Ne truj se ogorčenošću prema drugima.
Ne truj se pitanjima “šta ako” – već se izliječi riječima “ako Bog da”.
Nahrani srce zikrom.
Nahrani misli nadom.
I gledaj kako otrov nestaje.
