Probudila sam se rano kao i obično, iako je danas bio dan mog odmora. Moja djevojčica Rim također se navikla ustajati rano. Sjedila sam za svojim radnim stolom, zaokupljena knjigama i papirima.
– Mama, šta pišeš? – upitala me.
– Pišem pismo Allahu – odgovorila sam.
– Hoćeš li mi dati da ga pročitam, mama?
– Ne, dušo, to su moja privatna pisma i ne volim da ih neko čita.
Rim je izašla iz sobe tužna. Navikla je na to – moj odgovor je uvijek bio isti.
Prošlo je nekoliko sedmica. Jednom sam ušla u njenu sobu i po prvi put je vidjela kako se uznemirila zbog mog prisustva.
– Rim, šta to pišeš?
Pokušala je sakriti papir i rekla: – Ništa, mama, to su moji privatni papiri.
Pitala me zatim: – Mama, da li se sve što napišemo Allahu i ostvari?
– Naravno, dušo, Allah zna sve.
Nije mi dala da pročitam, pa sam izašla i otišla mužu Rašidu da mu čitam novine kao i obično. Bio je prikovan za kolica. Primijetio je da sam zamišljena, pa je pomislio da sam tužna zbog njega i ponudio da uzmemo medicinsku sestru. Zagrlila sam ga i rekla da nije on razlog, već me brine Rim.
Sljedećeg jutra, doktor nam je rekao da je Rašidovo srce sve slabije i da mu možda preostaju samo još tri sedmice života. Rekla sam to Rimi. Počela je plakati i govorila: – Zašto, zašto baš tata? – ali se brzo pribrala i rekla: – Neće tata umrijeti, ako Bog da.
Svako jutro bi ga poljubila, a tog jutra mu je rekla: – Voljela bih da me jednom ti odvedeš u školu kao očevi mojih prijateljica.
Odvezla sam je u školu, a kad sam se vratila, obuze me želja da pronađem ta pisma koja piše Allahu. Tražila sam po njenom stolu – ništa. Na kraju sam se sjetila kutije koju je dugo tražila da joj dam. Otvorila sam je i u njoj našla mnoga pisma:
– Bože, da umre pas našeg komšije, jer me plaši!
– Bože, da naša mačka rodi puno mačića jer su joj prethodni umrli.
– Bože, da uspije sin moje tetke jer ga volim!
– Bože, da cvijeće brzo raste da svaki dan mogu učiteljici odnijeti jedan cvijet!
I još mnogo drugih dječjih želja… Sve su bile čiste, nevine. I gotovo sve se ostvarile.
Ali… nigdje nisam našla pismo u kojem moli za ozdravljenje oca. Zar je moguće da nije molila za njega?
Dok sam razmišljala, zazvonio je telefon. Učiteljica iz škole javila je da je Rim pala s četvrtog sprata dok je nosila učiteljici cvijet. Umrla je… i nikada se više neće vratiti.
Rašid je od šoka izgubio sposobnost govora. Ja sam svakodnevno išla do škole, zamišljajući da je vozim. Prolazile su godine, a bol nije jenjavala.
Jednog petka, sluškinja mi reče da je čula glas iz Rimine sobe. Ušla sam i našla sliku s Ajetom el-Kursijom kako je pala sa zida. Kad sam je podigla, iza nje sam našla skriveno pismo:
– Bože, Bože… Bože, da ja umrem a da moj tata živi!
Rim je umrla, kao što umiru oni s velikim srcima – da bi drugi živjeli.
Napomena:
Neka nas ova priča podsjeti da neki ljudi umiru kako bi drugi živjeli. Takvi su i naši šehidi, a najbolji među njima je Muhammed ﷺ, koji je tugovao zbog nevjerovanja svog naroda.
Neka nas Allah učini među onima koji žrtvuju svoje živote za dobro ove umme.
Autor: Hfz. Imad El-Misri
