Kur’an i sunnet kao nerazdvojna uputa: snaga poruke koja mijenja čovjeka
Svaka iskrena zahvalnost pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, a salavat i selam neka su na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji su ih slijedili u dobru. Kada govorimo o islamu, ne govorimo samo o skupu propisa i obreda, već o cjelovitoj uputi koja obuhvata vjerovanje, ibadet, moral, međuljudske odnose i način života.
U toj cjelovitosti posebno mjesto zauzima sunnet Allahovog Poslanika, jer on nije tek historijski zapis o Poslanikovom životu, nego živa uputa koja pojašnjava, potvrđuje i primjenjuje kur’ansku poruku.
Kur’an i sunnet se u islamskom učenju ne posmatraju odvojeno, nego kao dvije međusobno povezane dimenzije objave. Kur’an je temelj, a sunnet njegovo praktično tumačenje i ostvarenje u svakodnevici. Zato Uzvišeni Allah kaže: “Ono što vam Poslanik da, to prihvatite, a ono što vam zabrani – ostavite” (El-Hašr, 7).
Ovaj kur’anski princip potvrđuje da se vjernik ne može zadovoljiti samo apstraktnim razumijevanjem Objave, već mora prihvatiti i Poslanikov primjer kao putokaz. Nije slučajno da su rani muslimani, uključujući ugledne ashabe poput Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, u ovom ajetu prepoznavali sveobuhvatnost sunneta i njegovu presudnu važnost za razumijevanje vjere.
Pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ujedno je i pokornost Allahu. O tome jasno govori ajet: “Ko se pokori Poslaniku, pokorio se i Allahu” (En-Nisa, 80). To znači da vjernik ne bira šta će prihvatiti iz Objave prema ličnom ukusu, nego se pokorava u onome što je Allah propisao.
Kada dođe do neslaganja među ljudima, rješenje nije u subjektivnim mišljenjima, nego u vraćanju na Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, kako stoji u ajetu: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku” (En-Nisa, 59). Time se potvrđuje da je islamska metodologija u osnovi metodologija objave, a ne privatnih interpretacija koje bi udaljile čovjeka od izvora istine.
Posebno je važno razumjeti da je i sunnet objava, iako nije Kur’an u njegovom doslovnom tekstu. Allah Uzvišeni kaže: “A tebi spuštamo Opomenu, da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje” (En-Nahl, 44). Ovaj ajet otkriva da je Poslanikova uloga bila mnogo šira od pukog prenošenja ajeta. On je objašnjavao značenja, pokazivao praktičnu primjenu propisa, odgajao ljude, liječio njihova srca i usmjeravao ih ka istinskom moralnom poretku.
Zato su hadisi i njegovo djelovanje neodvojivi od razumijevanja vjere. U Poslanikovom domu, kao što se vidi iz ajeta o “ajetima i mudrosti” (El-Ahzab, 34), mudrost se odnosila na njegov govor, praksu i ponašanje, čime je sunnet dobio status živog tumačenja objave.
Jedan od najpoznatijih i najupečatljivijih događaja iz sire jeste predaja o Dimadu b. Sa’lebi el-Ezdiju, radijallahu anhu. Ovaj čovjek iz plemena Ezd Šenue, iz Jemena, bio je poznat kao onaj koji liječi rukjom ljude pogođene duševnim i šejtanskim utjecajem. Kada je došao u Meku, čuo je od nekih neznalica da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, navodno lud, pa je pomislio da bi možda mogao “izliječiti” Poslanika.
Međutim, ono što ga je dočekalo nije bilo ni ludilo, ni poetska improvizacija, ni vračarska besjeda, nego veličanstven govor vjere koji je u nekoliko rečenica razbio predrasudu i otvorio vrata srcu.
Kada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio riječima poznate hutbetul-hadže: “Zaista svaka hvala pripada Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoć tražimo…”, Dimad je odmah osjetio da se pred njim nalazi govor drukčiji od svega što je ikada čuo. Zatražio je da mu ponovi te riječi, pa ih je Poslanik ponovio tri puta.
Tada je Dimad izjavio da je slušao govor vračeva, sihirbaza i pjesnika, ali da ovakve riječi nikada nije čuo. U tom trenutku je zatražio da pruži ruku i izgovorio šehadet, prihvativši islam. Ovaj događaj pokazuje da je snaga istine često u jednostavnosti, jasnoći i duhovnoj dubini, a ne u glasnosti ili nametljivosti.
Iz ovog događaja možemo naučiti mnogo više od same historijske činjenice da je jedan čovjek primio islam. Prvo, vidimo da je Poslanikov govor bio ispunjen jezgrovitošću i dubokim značenjem. On je, kako stoji u hadisima, bio odlikovan “sažetim govorom”, što znači da je malo riječi sadržavalo mnogo poruka. Takav stil nije samo estetska posebnost, nego i dokaz da je govor Poslanika bio prožet mudrošću i objavom. Drugo, vidimo njegovu blagost.
Iako je bio optužen za najteže stvari, odgovorio je mirno, dostojanstveno i s punim osloncem na Allaha. Treće, pokazuje se da istina često dopire do čovjeka onda kada se predstavi bez grubosti i suvišne polemike.
Ovaj primjer takođe potvrđuje da se borci protiv istine ne mijenjaju kroz historiju. Kao što su Kurejšije etiketirale Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazivajući ga vračem, pjesnikom ili ludim čovjekom, tako su i mnogi kasniji protivnici vjere pokušavali odvratiti ljude od Objave putem zastrašivanja, podsmijeha i propagande.
Kur’an nas podsjeća da su i raniji poslanici imali neprijatelje, pa Allah kaže da je svakom vjerovjesniku određivao protivnike među ljudima i džinima koji su jedni drugima uljepšavali zabludu. To znači da je sukob između istine i neistine trajna zakonitost, a ne slučajna pojava. Međutim, Allahovo svjetlo ostaje, makar ga ljudi pokušavali utrnuti.
Za one koji pozivaju u Allahovu vjeru, u ovoj priči nalazi se važna lekcija o metodologiji da’we. Pozivati treba znanjem, strpljenjem i lijepim ahlakom. Na uvrede se ne odgovara uvredom, na potvoru nepravdom, a na grubost nepromišljenom reakcijom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je blag čak i prema onima koji su ga vrijeđali, jer je znao da se srca ne osvajaju silom, nego istinom i milošću.
Kur’anski ajet iz sure Alu Imran potvrđuje: “Allahovom milošću ti si blag prema njima”, a ta blagost nije slabost, nego snaga duše koja je povezana s Gospodarom. Upravo zato je Poslanik znao kako kroz smiren govor i dostojanstvo otvoriti srca ljudi koja su bila zatvorena predrasudama.
Važno je i to da islam nije samo teorija, nego vjera koja djeluje u srcu i oblikuje život. Dimad je došao tražeći liječenje od navodne bolesti, a zapravo je bio vođen prema duhovnom ozdravljenju. Allah je Onaj koji liječi, i to je Dimad razumio čim je čuo Poslanikov govor.
U tome se ogleda i jedna velika istina: čovjeku ne koristi samo tjelesno ozdravljenje ako ostane udaljen od istine, nego mu je potrebno i ispravno usmjerenje srca, uma i duha. Zato su Kur’an i sunnet nerazdvojni darovi čovječanstvu. Kur’an uči čovjeka smislu, a sunnet ga uči kako taj smisao živjeti.
Na kraju, ovaj primjer iz Poslanikovog života podsjeća nas na neizmjernu Allahovu blagodat prema ljudima. On je poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da uči ajete, čisti duše i podučava Knjizi i mudrosti. To je milost koja ne pripada samo jednom vremenu, nego traje sve do Sudnjeg dana. Zato vjernik treba da čvrsto čuva i Kur’an i sunnet, da ih uči, razumije, prakticira i brani od pogrešnih tumačenja.
U njima je spas, uputa i blagostanje, a u njihovom odbacivanju konfuzija, zabluda i duhovna praznina. Neka nas Allah učvrsti na istini, podari nam ljubav prema Njegovoj objavi i učini nas onima koji slušaju govor i slijede ono što je najbolje.
