Jednom šejhu je preselila njegova supruga – Allah joj se smilovao – pa je mnogo tugovao za njom. Tugovao je toliko da je postalo poznato među ljudima. Jedna od prijateljica njegove supruge poslala mu je pismo da ga utješi, i evo šta mu je napisala:
⸻
“Esselamu alejkum, o šejhu…
Ja sam jedna od prijateljica tvoje žene.
Čula sam za smrt tvoje voljene Ummu Mu’adh i za tugu koja te obuzela.
Pa poslušaj moju priču…
Ona nije prva koja govori o gubitku i boli.
Stotine ljudi poput mene prolaze kroz gubitke i lišavanja – bilo roditelja, braće, sestara ili oboje…
Moja priča počinje 27. noći Ramazana, u posljednjem satu tog dana.
Dogovorili smo se da svi u jednoj kolima krenemo ka Allahovoj kući kako bismo obavili umru.
Allahova odredba je htjela da moji braća odbiju da voze svojim autom i pođu s nama.
Nas osmero: ja, moji roditelji, moje sestre i braća.
Otac je vozio, majka je bila pored njega.
Dogovorili smo se da svi uzmemo mushaf, učimo Kur’an i činimo dove dok ne stignemo – da bismo možda završili učenje Kur’ana baš toga dana.
Učili smo u tišini, sa skrušenošću, kao da nam je to posljednji put.
Jedna sestra je učila i plakala, druga me gledala i učila i plakala.
Pitala sam ih: „Zašto suze?“
Jedna je rekla: „Osjećam da je Allah blizu dok učim.“
Tada se, čini mi se, mom ocu – Allah mu se smilovao – pridrijemalo. Auto je skrenuo niz liticu… Bila je to visoka planinska litica…
Auto je pao u dolinu, dugo smo se kotrljali niz strminu.
Svaki put kad bi se auto okrenuo, neko bi ispao napolje…
Ja sam pala na drvo, ostali su pali u dolinu.
Bio je to trenutak ezana za iftar – a mi smo postili.
Izgubila sam svijest, puno sam krvarila…
Kad sam došla sebi, vrištala sam i tražila ih…
I pored lomova i rana, kretala sam se – hodajući kad mogu, puzala kad ne mogu.
Niko nas nije vidio kako padamo…
Pužeći sam došla do njih.
Pokušala sam prekriti svoje sestre – sve su bile mrtve.
Svaka je bila s podignutim kažiprstom – umrle su u tewhidu.
Skupila sam ih na jedno mjesto.
Došla je noć.
Strah me je bilo – zvukovi životinja, mrak…
Braće nisam našla.
Došla sam do majke – bila je mrtva. I ona je podigla prst, bila je ogrnuta svojom abajom kao u ćefine – samo joj se prst vidio.
Ostala sam uz nju, zvala je – ali bez odgovora…
Došla sam do oca – još je bio živ. Krvario je.
Radovala sam se, zagrlila ga…
Rekao mi je: „Brini o sebi… Ne ostaj dugo ovdje… Popni se uz planinu i zovi pomoć…“
Ali ja sam se bojala pasa i noći, ostala sam uz njega.
Rekla sam mu: „Ne mogu, krvarim i ne mogu se kretati… Ostat ću uz tebe…“
Stavio me na svoje grudi, davao mi savjete, učio dove za mene…
Čula sam da izgovara šehadet… i preselio.
Ostala sam sama… plakala sam, učila dove… dok nisam pala u komu.
Sutradan poslijepodne – znači prošao je čitav dan – našao nas je pastir ovaca. Obavijestio je policiju. Došli su helikopteri, spasioci – izvukli su nas jednog po jednog.
Iz kome sam se probudila tek nakon pet mjeseci.
Shvatila sam šta se desilo. Kao san, kao košmar.
Dvije godine sam se liječila u Kanadi.
Imala sam teške prijelome lobanje, vrata, kičme, karlice i još mnogo toga.
Zbog velikog gubitka krvi – izgubila sam mogućnost da budem majka.
Doktori su pokušali mnogo puta – ali bezuspješno.
Na kraju sam morala birati – život ili mogućnost majčinstva.
Bila je to najteža odluka. Slomila me…
I evo me sada, živa sam, zdrava, elhamdulillah.
Namjerno ti pričam svoju priču, o šejhu – da znaš da nisi sam u gubitku voljene osobe.
Dunjaluk se ne završava gubitkom nekoga…
Moramo biti strpljivi na Allahovim odredbama – to je dio imana.
Elhamdulillah, vratila sam se poslu, preselila sam u Rijad.
Počinjem novi život…
Zaboravila sam ti reći – sestrino vjenčanje je trebalo biti za dvije sedmice.
Htjeli smo da obavimo umru prije njihovog svadbenog dana.
Njihove svadbene haljine su još uvijek kod mene… čuvam ih do smrti…
⸻
Topla poruka na kraju:
Svima onima čije se želje odgađaju – neka vas ne obeshrabri nekoliko godina čekanja.
Ono što se dogodilo Jusufu a.s. događa se svim strpljivima…
Što Allah uzme – to je sa mudrošću.
Što ostavi – to je sa milošću.
Možda se želje odgađaju – da bi blagodati bile veće.
⸻
Tri dove ne zaboravi u sedždi:
• Allahu, podari mi lijep završetak (husn el-hatimeh)
• Allahu, podari mi iskreno pokajanje prije smrti
• Allahu, Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri
Ako želiš podijeliti ovu priču, učini to s nijetom dobra – možda ti Allah tim putem olakša neku od tvojih briga na dunjaluku i Ahiretu.
I ne zaboravi:
Čini dobro, koliko god bilo malo…
⸻
Ako si pročitao do kraja, napiši:
Elhamdulillah.
