**”Sine moj, nije lahko udavati kćer. Poseban je to dan, dan koji se cijeli život iščekuje, a opet dočeka nespreman. Čovjek sanja, sine, sanja još dok mu djeca mala oko nogu trčkaraju – da će jednoga dana odgojiti, poženi ti sina, pouda ti kćer. Sanja da će dočekati trenutke kad godine uzmu maha, kad život krene nizbrdo, i kad srce u starosti poželi toplinu, da mu neko mali, nevino dijete, potrči u naručje, zagrli ga i šapne: ‘Dedo, dedo…’
Iako se čovjek nada, iako za to dovi, iako vjeruje da je to hajr i sreća, opet, sine, kad dođe taj trenutak – srce se stegne. Jer dijete je dio tebe, krv tvoje krvi, duša tvoje duše. I koliko god da si spreman, u tom trenutku shvatiš da nisi.
A znaj, sine moj, lažu ljudi kada kažu da se zet ne može voljeti. Može, i te kako može. Jer velika je sreća i blagodat kada ti neko tvoj evlad pazi i čuva kao kap vode na dlanu. Zet se voli jer ga voli srce tvoje mezimice, isto onako iskreno, čisto i bezrezervno. A snaha se voli jer je bira srce tvoga sina, jer ona postaje njegova druga polovina, njegov oslonac i podrška u životu.
Zato, dijete moje, dobro pamti – kad dovodiš snahu u svoju kuću, gledaj da budeš sve ono što je njoj njen babo bio: oslonac, zaštita, ruka koja podiže i srce koje grije. A kad ispraćaš svoju kćer na tuđi prag, pazi da onaj ko je dočekuje bude sve ono što si joj ti bio: sigurno utočište, zaklon od oluje, mir u nemiru.
Jer, sine moj, život je kratak, a ono što ostaje poslije nas jesu djeca i dova koju za njih učinimo. Zato voli i snahu i zeta, poštuj njihove izbore i hrabro ih podrži. Tako će tvoje srce imati smiraj, a tvoje dijete će znati da je tvoj amanet i tvoja ljubav bez granica. To je, sine moj, najveća mudrost očinstva.”**
Semir Krnjić
