Sjećanje na Srebrenicu između tuge, pravde i borbe protiv zaborava
U tišini Memorijalnog centra u Potočarima, među bijelim nišanima koji svjedoče o jednom od najmračnijih poglavlja evropske historije, zatekli smo Fadilu Efendić, ženu koja je u genocidu jula 1995. godine izgubila sina i supruga. Osim njih, ostala je i bez još 22 člana porodice. Njena priča nije samo lična tragedija, nego i dio kolektivne boli koju Srebrenica nosi već tri decenije. Povratak u ovaj grad 2002.
godine, kaže, nije bio izbor iz nostalgije, nego jedina mogućnost da ostane tamo gdje su joj ukorijenjeni i bol i sjećanje.
„Ne bih mogla živjeti nigdje drugo“, poručuje Fadila, naglašavajući da je povratak za mnoge preživjele bio istovremeno i čin hrabrosti i borbe za dostojanstvo. Život u Srebrenici i dalje je težak, a svakodnevica ispunjena podsjećanjima na gubitke, nepravdu i stalnu potrebu da se istina brani od zaborava.
Kako godine prolaze, sjećanja ne blijede, nego postaju sve izraženija, naročito u danima kada se ponovo otvaraju rane i kada javni prostor ispune rasprave o presuđenim zločinima i njihovim počiniocima.
Za porodice žrtava posebno je bolno intenzivirano negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca, među kojima se i danas spominje ime Ratka Mladića. Takav odnos prema prošlosti, upozoravaju preživjeli, ne vrijeđa samo mrtve nego i ponižava one koji su izgubili najmilije i koji su decenijama ulagali napor da se istina pravno i historijski potvrdi.
Zbog toga ističu da je Memorijalni centar Potočari mnogo više od mjesta sjećanja: on je prostor dostojanstva, kolektivnog pamćenja i moralnog otpora prema pokušajima revizionizma.
U razgovorima sa Srebreničanima jasno se osjeća koliko ih pogađa činjenica da, iako žive u gradu koji je simbol preživljavanja, za mnoge osnovne životne potrebe moraju odlaziti u Bratunac. Ta svakodnevna zavisnost od susjedne općine za lijekove, hranu ili administrativne usluge dodatno pojačava osjećaj zapostavljenosti i podsjeća na to koliko je povratnički život i dalje krhak.
U vremenu obilježenom komemoracijama, posjetama delegacija i medijskim izvještajima, lokalno stanovništvo nastavlja da živi realnost u kojoj se trauma ne završava 11. jula, nego traje tokom cijele godine.
O pravnim i političkim posljedicama genocida govori i Alija Tabaković iz Vijeća naroda Republike Srpske, naglašavajući da se ne može govoriti o stvarnom kraju dok ideologija koja je pokrenula zločin i dalje postoji u društvu. On podsjeća da su presude međunarodnih i domaćih sudova utvrdile činjenice o agresiji, masovnim zločinima i odgovornosti pojedinaca, ali i da sama pravda nije dovoljna ako se istina svakodnevno osporava.
Prema njegovim riječima, presude jesu važan temelj, ali su istovremeno i podsjetnik da institucije imaju obavezu da štite žrtve, a ne da dopuštaju političko relativiziranje zločina.
Ni Šehida Abdurahmanović nije pošteđena lične tragedije. Supruga je izgubila još 1992. godine, a nakon rata vratila se u Srebrenicu, gdje je podigla kuću i izgradila novi život. Iako kaže da je zadovoljna onim što je sama stvorila, priznaje da su dani kada se veličaju ratni zločinci među najtežima u godini.
Za nju je negiranje genocida oblik produžene patnje, jer se time ne vrijeđaju samo žrtve, nego se i preživjelima oduzima pravo na sigurnost i mir.
Šehida posebno naglašava da genocid nije bio izolovani događaj iz nekoliko julsih dana 1995. godine, nego rezultat dugotrajnog i sistematskog djelovanja koje je, prema njenom uvjerenju, počelo mnogo ranije. Podsjeća da su još na početku rata ciljani visokoobrazovani Bošnjaci, intelektualci i ljudi koji su mogli nositi organizaciju i otpor zajednice.
Takva strategija, tvrdi ona, bila je osmišljena da oslabi narod, da ga ostavi bez vođa i da stvori uslove za kasnije masovne zločine. Upravo zato, kaže, važno je govoriti o kontinuitetu nasilja, a ne samo o finalnoj fazi genocida.
„Ponosna sam što pripadam grupi jakih žena koje nisu kleknule“, poručuje Šehida, ističući da se borba preživjelih ne vodi samo za prošlost nego i za budućnost. Za nju su presude međunarodnih sudova, postojanje Memorijalnog centra i činjenica da su neki ratni zločinci završili u zatvoru ili umrli na odsluženju kazne važni simboli pravde, ali ne i konačno rasterećenje.
Kako upozorava, mnogo je onih koji su učestvovali u zločinima ili ih podržavali, a danas žive u njihovoj neposrednoj okolini, što dodatno povećava osjećaj nesigurnosti i opreza.
Za Sulju Čakanovića, medicinara koji je tokom rata radio u Srebrenici, današnje vijesti o smrti Ratka Mladića znače kraj jedne epohe, ali ne i kraj boli. On podsjeća da je sve što će kasnije kulminirati 1995. godine zapravo počelo još 1992. godine, kroz namjere, planiranje i postupno uništavanje života u enklavi.
Kao neko ko je izbliza gledao posljedice naređenja i nasilja, Čakanović govori o upotrebi bojnih otrova, zarobljavanju civila i strahotama koje je teško i izgovoriti, a kamoli razumjeti. Njegovo svjedočenje potvrđuje da genocid nije bio stihijski zločin, nego rezultat komande, strukture i ideologije.
Međutim, upravo tu preživjeli vide i najveću opasnost: kraj čovjeka ne znači kraj ideje. Zbog toga se svaka godišnjica, svako javno negiranje i svako relativiziranje doživljava kao nova prijetnja. Srebreničani ne traže osvetu, nego mir, sigurnost i priznanje istine. Oni žele da mlade generacije uče šta se dogodilo, zašto se dogodilo i kako se zlo može ponoviti ako se na njega zatvori oči.
Sjećanje na žrtve nije samo obaveza prema prošlosti, već i jedini način da se budućnost izgradi na istini, a ne na laži.
Dok se u Potočarima čita Fatiha za najmilije, a bijeli nišani nijemo stoje kao opomena, preživjeli i dalje nose teret izgubljenih života i neispričanih priča. Njihova snaga nije u zaboravu, nego u upornosti da govore, podsjećaju i opominju. U toj upornosti leži i najveći odgovor na negiranje genocida: istina, izrečena jasno i bez straha, ostaje jedino trajno utočište za one koji su preživjeli ono što je trebalo da bude nemoguće.
