Prije četiri godine, moj život i pogled na svijet bili su potpuno drugačiji. Bila sam ateista, nosila crvenu kosu i pirsing u nosu, a u to vrijeme sam bila i vegetarijanka. Vjera mi nije bila u prvom planu, a ono malo znanja iz djetinjstva – kad sam išla u mekteb – vremenom sam zaboravila. Godine bez obnavljanja znanja i bez prakticiranja dovele su do toga da sam živjela potpuno odvojeno od islama.
Sve se počelo mijenjati kada sam upoznala jednu osobu koja mi je, polako i s puno strpljenja, počela pričati o vjeri. Donosila mi je knjige, koje sam znatiželjno čitala, i time u meni ponovo budila sjećanja i osjećaje koje sam davno potisnula. To nije bio nagli preokret – sve je teklo tiho, korak po korak – dok nisam osjetila da me nešto iznutra snažno vuče nazad mojoj vjeri.
Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bila sam na bazenu, bez ikakvih planova ili razmišljanja o pokrivanju. Da mi je tada neko rekao: “Večeras ćeš staviti maramu i više je nikad nećeš skinuti”, vjerovatno bih se nasmijala i rekla: “Ma daj, nisam ja još spremna za to.”
Ali, nakon povratka kući, okupala sam se i spremila da izađem s tom osobom na kafu. Tada sam odlučila da ću – iz nekog meni tada neobjašnjivog poriva – izaći pokrivena. Dogovorile smo se da nakon kafe odemo i na akšam u džamiju.
Kad sam stala na namaz, srce mi se otvorilo. Plakala sam cijelo vrijeme, osjećajući istovremeno i ogromnu ljepotu i neku vrstu straha pred Allahom. Taj trenutak, ta mješavina emocija, ostala je u meni do danas, i još uvijek je ne mogu do kraja opisati riječima.
Kad sam izašla iz džamije, izgovorila sam rečenicu koja je odredila moj život:
“Maramu ne želim skinuti ni sada, ni ikada više.”
I evo me, tri godine kasnije, čvrsto stojim na tom putu. Možda imam svoje borbe, ali sam tu gdje jesam, Elhamdulillah – zahvalna Allahu što me vratio na pravi put, onog dana kad sam najmanje očekivala.
