Nakon vijesti da je Hamza, sin Amira Perviz, preselio, poslije akšam namaza, svojim džematlijom sam otišao da posjetim porodicu i izrazim riječi saučešća.
Amira i rahmetli Hamzu sam poznavao, i svjedok sam da je svojim babom i bratom zajedno stajao u saffu, iako su iz susjednog džemata rado su navraćali i u naš džemat.
Hamza je bio dijete za primjera, ponašanjem a i svim drugim osobinama koje krase dobru dušu.
Za ibreta i za pouke svima nama pišem ovaj tekst.
Prvo je kući iz KB došla majka, tiho jeca u nevjerici, grli svoga sina i kćeri…tuga velika.
Zatim su dovezli Amira, strepio sam kako mu prići i kakve riječi kazati a da mu barem malo bol ublažim.
Čovjek izlazi iz auta sa riječima Elhamdulillah, dobro je.
I niko nije trebao njemu prići, on je sve selamio i zagrlio s riječima zahvale Allahu i da treba saburati.
Toliko imana, toliko snage u babi koji je izgubio svoje dijete u 17.godini života.
Kad je sve selamio izrekao je riječi koje neću nikada zaboraviti, koje su i mene, iako sam mislio da sam jak, natjerale da zaplačem, veli on : “Ko nije akšama klanjao, bujrum da klanjamo”.
Subhanallah, Subhanallah, kolika je to snaga imana, koliko vjere u Gospodara..
Za ibreta, za pouke…
Allaha molim da se Hamzi smiluje, u džennet uvede.
Allaha molim da njegovoj porodici podari sabura i da im ovo iskušenje Gospodar nadomjesti boljim na Sudnjem danu, da Hamza sa svojom porodicom uđe u džennet bez polaganja računa!
Amin
